"Međutim, mi ćemo se često zadovoljavati životom u plićaku jer tu osjećamo sigurnost. Tu smo mi glavni akteri. Plićak nam ne može naštetiti. Mi gospodarimo nad njim. Ali zaboravljamo da je plićak mjesto praznih mreža. Zbog toga je dubina ona gdje bismo trebali poći. Svijetu ne trebaju pametniji, vrjedniji ili ljepši ljudi. Svijetu su potrebni duboki ljudi. Ljudi dubine koji žele biti preobraženi. Ljudi koji su spremni ići u velike dubine, ući preko glave, doći ondje gdje se ne vidi dno i gdje ga ne mogu dotaknuti, vjerovati izvan svog razuma i straha. To je mjesto gdje sam ja danas pozvan ići", piše vlč. Mario Žigman, studentski kapelan u Osijeku.
Promišljanje nad evanđeljem donosi vlč. Mario Žigman
Ti me vodi gdje su najveće dubine
U razgovoru s ljudima čini mi se kako se dobar dio nas znao naći pred onim pitanjem: kako ostati vjeran Bogu u vremenu kušnje? Kako ostati vjeran u vremenima svojih životnih neuspjeha u kojima mi se čini kao da nema Boga? Čini mi se kako ova pitanja nisu zaobišla ni Šimuna. Bila je to duga noć za njega. Učinio je sve što bi trebao učiniti dobar ribar, baš kako su ga naučili. Tako već godinama radi. Ali večeras je bilo drugačije. Uobičajena rutina ovoga puta nije uspjela. Pitam se koliko je puta Šimun doživio takvo iskustvo neuspjeha. Mreža je i ovaj put prazna.
Možda se i vi tako osjećate. Kroz svo ovo vrijeme radite sve kako treba, dajete sve od sebe, činite i koristite sve darove i talente koje ste primili od Boga, redovito se molite, vjerni ste Bogu, ali mreže su i dalje prazne. Uplićemo se u razočaranje, sumnju, tugu, ljutnju, strah… No, prazne mreže za nas nisu konačna stvarnost.
No, prazne mreže za nas nisu konačna stvarnost.
Protuotrov za praznu mrežu je duboka voda. Isus govori: Izvezite ne pučinu i bacite svoje mreže. Ponekad nam frustracija, umor i očaj otežavaju da napustimo kopno. Čini nam se da nam ne preostaje ništa drugo nego ostati na obali i prati svoje prazne mreže. Zar ne da to i činimo svaki puta kad očajavamo i odustajemo od sebe, ljudi, Boga? Naše prazne mreže podsjećaju nas na ono što nismo ulovili. One nas ujedno podsjećaju i na ono što smo izgubili.
Naše prazne mreže podsjećaju nas na ono što nismo ulovili. One nas ujedno podsjećaju i na ono što smo izgubili.
Šimun se, jednako kao i mi, buni na Isusov zahtjev. Njegov protest je naš protest koji se pretvara u ostavku. Ne želim više. Ne mogu ovako. To je beznađe onoga koji nema kamo drugdje, nema što drugo raditi. Iako Luka piše o jezeru, čamcima, mrežama i ribarima, ova je priča više od ribolova. Ovdje je riječ o životu i o Šimunovoj i mojoj preobrazbi. Isus poziva Šimuna na novi život, novi način postojanja. Kod Šimuna se to događa ondje gdje se on najbolje snalazi. Isus nam dolazi u običnim svakodnevnim okolnostima našega života. Traži nas tamo gdje smo najsnalažljiviji i želi da uđemo još dublje kako bismo bacili svoje mreže.
Traži nas tamo gdje smo najsnalažljiviji i želi da uđemo još dublje kako bismo bacili svoje mreže.
No, u dubinama postoji nešto čega se bojimo. Duboka voda je rizična. Ne osjećamo sigurnost jer ne možemo dodirnuti dno. Voda nam je preko glave. Ne možemo ni vidjeti dno niti ono što bi tamo moglo biti. Mnogi su se utopili u dubinama. I to je glavna misao. Dubina je mjesto gdje se utapamo, ali je ujedno i mjesto gdje plivamo. To je mjesto gdje smo pokopani s Kristom i mjesto gdje smo uskrsli s Njime. Tu se ostvaruje naš život po krštenju.
Svijetu ne trebaju pametniji, vrjedniji ili ljepši ljudi. Svijetu su potrebni duboki ljudi.
Međutim, mi ćemo se često zadovoljavati životom u plićaku jer tu osjećamo sigurnost. Tu smo mi glavni akteri. Plićak nam ne može naštetiti. Mi gospodarimo nad njim. Ali zaboravljamo da je plićak mjesto praznih mreža. Zbog toga je dubina ona gdje bismo trebali poći. Svijetu ne trebaju pametniji, vrjedniji ili ljepši ljudi. Svijetu su potrebni duboki ljudi. Ljudi dubine koji žele biti preobraženi. Ljudi koji su spremni ići u velike dubine, ući preko glave, doći ondje gdje se ne vidi dno i gdje ga ne mogu dotaknuti, vjerovati izvan svog razuma i straha. To je mjesto gdje sam ja danas pozvan ići.
I ja sam, poput Šimuna pozvan da bacim mreže na Isusovu riječ. Bez obzira koliko mi se ta riječ činila nelogičnom, bez obzira što sam već možda bacao mreže na jednak način, na jednak način pokušavao, ali jer je to Isusova riječ, poslušat ću. Možda i ti sada prolaziš kroz slično iskustvo. Možda prolaziš kroz trenutke da poželiš odustati jer ne osjećaš Boga.
Možda prolaziš kroz trenutke da poželiš odustati jer ne osjećaš Boga.
Možda u onome što ti je prije najbolje išlo sada nailaziš na kontinuirani neuspjeh. Koliko god se u tome trudio ne vidiš zbog čega je to tako. Isus ti sada dolazi tamo gdje si najsnalažljiviji i govori ti da ponovno baciš svoje mreže u duboku vodu njegove ljubavi. On ne govori: „baci da vidiš hoćeš li što izvući.“ On ti govori: „baci da vidiš što ćeš sve izvući.“ Jesi li spreman poput Šimuna i ti krenuti u tu avanturu snagom vjere čak i onda kada ti se čini da sve ide u prilog neuspjehu? Prije nego što se odlučiš želio bih da ti odzvanjaju Isusove riječi: „Ne boj se“.