Predstavljamo vam drugi u nizu serijala O ulozi duhovnika. Druga tema nosi naziv "Koja je razlika između duhovnika i ispovjednika", a za HKM govorio je vlč. Ivan Grbešić, duhovnik bogoslova u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu.
Važnost sakramenta pokore
O tome koliko je ovaj sakrament važan, vlč. Ivan je poručio: “Kao da se pitate zašto bolestan čovjek mora poći liječniku. Za vlastito dobro, zar ne? Katekizam katoličke Crkve nas uči da je Sveta ispovijed sakrament ozdravljenja. Po grijehu praroditelja čovjek ne obolijeva samo na tijelu ili psihi, već je pogubljen i u svojim dubinama. Zato Otac šalje Sina, Dobrog Pastira, da nas spasi ne samo od prolazne, već i od vječne izgubljenosti, to jest propasti.”
Isus je na dan svoga Uskrsnuća požurio dati apostolima i nama dar Svete ispovijedi rekavši: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23). Ovo je nauk Crkve, no ako pogledamo i svijetlom zdravog razuma primjećujemo da je Crkva živa i zdravija tamo gdje se redovito ispovijeda.
Po grijehu praroditelja čovjek ne obolijeva samo na tijelu ili psihi, već je pogubljen i u svojim dubinama. Zato Otac šalje Sina, Dobrog Pastira, da nas spasi ne samo od prolazne, već i od vječne izgubljenosti, to jest propasti.
Važnost svakodnevnog ispita savjesti
Papa Franjo nas često potiče na ispit savjesti upravo zato da se ne pogubimo, da ne postanemo lutke na koncu u moru ponuda od kojih nisu sve dobre. Ispit savjesti je poput stražara/portira ustanove u kojoj radite. “On vas čuva od nepoželjnih posjetitelja koji žele ući i orobiti vam kuću. Kada bismo barem dijelom pazili na sebe, na svoju dušu, koliko brinemo o drugim ljudima i materijalnim stvarima”, poručio je.
Gdje se taj sakrament zanemario vidimo umiruću Crkvu čiji se objekti sve više pretvaraju u hotele i mjesta zabave, a stado se raspršilo i pogubilo na krivim izvorima. Pametnome dosta koliko je Sveta ispovijed važna i ozdravljujuća!
“U suvremenom svijetu brzine i stresa čovjek često zaboravlja biti pozoran na vlastitu nutrinu dok ona ne počne “pucati” i paliti alarme bolesti, depresije… Ispit savjesti nam otvara horizonte nade da vidimo kako Bog providonosno djeluje u našoj svakodnevici”.
Foto: HKM/ Matija Đudarić i vlč. Ivan Grbešić
“Ispit savjesti nas i čuva da uočimo gdje nas neprijatelj, đavao, želi prevariti i ušuljati se u naše dubine kroz pukotine naše ranjivosti i grijeha koji mu otvaraju vrata. Svakodnevni ispit savjesti je važna duhovna vježba kojom upoznajemo sebe, Boga, ali i djelovanje zloga odricanjem od naših neurednih sklonosti”, poručio je.
Bit duhovnog razgovora
“Duhovni razgovor ili duhovno vodstvo treba biti susret onih koji se daju na put unutarnjeg obraćenja i traže pomoć od osobe koja ima sposobnost i volju da ih prati. Duhovno vodstvo ima za cilj urediti svoj život prema Božjoj volji kroz molitvu i rast u krepostima koje su spasonosne brane na puknućima naše naravi”, objasnio je vlč. Ivan.
Mnogi sveci svjedoče da im je na putu duhovnog rasta od neprocjenjive pomoći bila uloga duhovnika koji ih je usmjeravao putevima Božje mudrosti. U Duhovnom vodstvu obje strane se trebaju oslanjati na Duha Svetoga koji je u nama, a ne toliko na vlastita znanja, snage i savjete ma koliko dobri bili. Duhovno vodstvo nije sakrament, makar ono ostaje u diskreciji prema drugim osobama. Sveta ispovijed jest sakrament koji tajnom veže ispovjednika u svim smjerovima i zato je korisno razdvojiti jedno od drugoga.
Ispit savjesti nas i čuva da uočimo gdje nas neprijatelj, đavao, želi prevariti i ušuljati se u naše dubine kroz pukotine naše ranjivosti i grijeha koji mu otvaraju vrata.
“Dok duhovno vodstvo može potrajati, Sveta ispovijed treba biti sažeto i pokajničko nabrajanje grijeha vodeći računa i o drugima koji čekaju na svoj red. To dakako ne isključuje kratki savjet jer mnogi vjernici nemaju redovito duhovno vodstvo.”
Može li duhovnik biti i ispovjednik iste osobe?
“Kako je žetva velika, a radnika malo, zvuči luksuzno imati duhovnika i ispovjednika zasebno, dok mnogi ne uspijevaju imati niti jedno. Ne smijemo se gubiti u detaljima razgovora i rasprava, a previdjeti ono najbitnije, susret sa živim i milosrdnim Bogom, rekao bi sveti Toma Akvinski. Duhovno vodstvo može završiti Svetom ispovijedi, ali to nije nužno. Tako i svaki ispovjednik nije nužno duhovnik.”
Važna je učiteljska služba u Crkvi, no ponekad se stječe dojam da previše naučavamo, pričamo, a premalo ostavljamo prostora za onu tihu molitvu koja rađa iskustvom vjere koja premješta brda. Vjera daje mudrost, to jest misao Božju, koja dobro razlučuje bitno od nebitnog.
“Svećenik koji je doživio snagu praštanja u Svetoj ispovijedi, postaje pravi duhovni otac u ispovjedaonici. Tu se očituje njegovo duhovno očinstvo, po uzoru na milosrdnog Oca koji je sretan što nam prašta grijehe i lutanja. Sam Isus nas potiče da budemo milosrdni poput Oca”.
“Sveta ispovijed i ispovjedaonica je mjesto Božje nježnosti u svijetu koji obiluje grubošću. To je privlačna točka susreta Boga i ranjenog čovjeka”, zaključio je vlč. Ivan.