Na samom početku svojeg nagovora kazao kako on nije ništa posebno, ali voli Isusa. Istaknuo je da je prva zadaća kršćana da budu radosni. “Tužni kršćani su ružni. To nije svojstveno kršćanima. Isus je je ljubav forte. I ako imate ljubav u srcu imate i radost. Važno je da ti i ja odlučimo duboko biti Božji. Ako si ti Isusov, što se događa da Sotona pada, da Stona gubi i da će njegovo kraljevstvo izbačeno jer je Isus jak, jer je Isus pobijedio. Zato ćemo mi uz Isusa biti pobjednici”, istaknuo je.

Kazao je kako je pozvan ispričati svjedočanstvo kako je on doživio Isusa.

Vlč. Ivan Grbešić rodio se u malom selu pokraj Petrinje. Rodio se u jednoj seoskoj obitelji. Bio je sin jedinac. I u svojem svjedočanstvu je kazao da su ga roditelji neizmjerno voljeli. No Domovinski rat mnogo toga je promijenio.

“Dok sam slušao pucnjeve u okolici sela s prijateljima sam izrađivao puške. Mi djeca smo se tako igrali dok se oko nas pucalo. Međutim, 5. srpnja 1991. se sve promijenilo. Moji kumovi vraćali su se iz grada prema njihovoj kući. I dok su se oni vraćali ja sam u tome trenutku čuo jednu ‘kišu‘ metaka. Toliko se pucalo. Nisam znaš što je. Kao maleni dječak naslutio sam da nešto nije dobro. Vidio sam da je jedna kuma ubijena, a druga kuma i njezin zaručnik su teško ranjeni. Tada sam shvatio da to nije igra”, rekao je.

Kao maleni dječak naslutio sam da nešto nije dobro.

Prisjetio se kako su njegovi roditelji smatrali da će se sve ubrzo smiriti, ali se ništa nije smirilo. “U jednom trenutku mi smo ostali zatočeni. Presjekla se granica. Hrvati koji su uspjeli su pobjegli, a jedna šačica nas je ostala. Više nikud nismo mogli. Sjećam se tih noći i dana. Uskoro dolazi puno vojske u selo, selo je zapaljeno. Mi smo svi spavali u podrumu i svaku noć bi došao neki bijeli Renault i iz njega bi netko izišao tko bi zapalio jednu kuću, pa jednu štalu ili bi nešto opljačkao. Jednu noć taj bijeli Renault je stao ispred naše kuće. Obuzeo me strah jer nisam znao što će se dogoditi. U tom trenutku ustao je moj tata s kreveta na kojem smo ležali i krenuo ugasiti svijeću kako ne bi nitko primijetio da smo u podrumu. Sjećam se da mu je baka rekla: ‘Nemoj gasiti svijeću jer će zbog toga doći u podrum i pobiti nas‘. Ta svijeća je bila jedna nada za mene. Bogu hvala te noći nisu došli k nama”, prisjetio se vlč. Ivan Grbešić.

Nemoj gasiti svijeću jer će zbog toga doći u podrum i pobiti nas…

Vlč. Ivan  Grbešić u svojem svjedočanstvu prisjetio se i dolaska jednog traktora koji se zaustavio pred njegovom kućom. “Iz traktora su izišla dvojica naoružanih i upitali su moju majku s kim živi u kući. Majka je odgovorila: ‘Imam muža i malog sina‘. Na što su joj oni odgovorili: ‘Ti i muž nas ovaj put ne zanimate. Gdje vam je sin da ga ubijemo?‘ Ja u tom trenu nisam bio kod kuće. Bog je dao da se nisam ‘slučajno‘ tu našao”, istaknuo je.

Nažalost, u veljači 1992. ubili su mu oca u podrumu i majka ostaje sama s njim u selu punom vojske. “Kada je otac stradao prešli smo živjeti u susjedstvo kod jednog čovjeka. Međutim, osjetili smo da imamo vanjski i nutarnji rat jer je taj čovjek pio. Počeo sam bježati kada vidim da on dođe pijan doma. Do tada sam bio dijete koje su svi hvalili, ali u trenutku kada sam počeo bježati od kuće ti ljudi su me odbacili. Nisam se dobro osjećao. U obitelji je bilo tako kakvo jest, ali evo najbolji plod te nove obitelji jesu moja dva brata po mami. Kada se dogodila Oluja mi tada odlazimo u Srbiju budući da je poočim bio u srpskoj vojsci. To je za nas bilo zatočeništvo od godinu dana. Sjećam se da sam tada bio jako hrabar”, rekao te dodao da je za vrijeme rata uvijek razmišljao ima li Boga.

Kada se dogodila Oluja mi tada odlazimo u Srbiju budući da je poočim bio u srpskoj vojsci. To je za nas bilo zatočeništvo od godinu dana.

Govoreći o svojem djetinjstvu kazao je da ga roditelji nikada nisu vodili u crkvu nego je u crkvu išao s jednom bakom Katom za koju vjeruje da je izmolila njegov poziv.

“Tada sam vidio mladog svećenika koji je danas moj biskup Vlado Košić. On je od 1991. bio moj župnik. Za vrijeme rata sam se pitao ako ima Boga zašto se sve ovo događa. Sjećam se da sam u jednom trenutku stupio u kontakt s tetom. Teta me je pitala: ‘Hoćeš li ti doći k nama?‘ i ja sam pristao”, prisjetio se.

Posvjedočio je kako je na Badnjak 1996. došao u Hrvatsku živjeti kod djeda i bake po tati. “Doživio sam nešto jako lijepo s djedom i bakom. Oni su mi isti trenutak dali molitvenik da se pripremim za prvu pričest. Meni je sve to izgledalo daleko. Svi tako i idu pa ću i ja. Primio sam pričesti i zastao sam na tom putu. Tada se pojavila ta baka Kata koja je uvijek u ruci držala krunicu. I ona mi je rekla: ‘Gledaj što si sve preživio zar nemaš potrebu Bogu zahvaliti i ići na svetu misu?‘ Kao da je Duh Sveti te riječi pomazao i od tada sam počeo redovito ići na svetu misu i ministrirao sam. Kao da je u tom trenutku Duh Sveti u meni instalirao novi program i dobio sam želju postati svećenik. To mi nikako nije bilo jasno jer dolazim iz jedne obitelji u kojoj čak nisu ni tradicionalni vjernici”, istaknuo je.

Kao da je u tom trenutku Duh Sveti u meni instalirao novi program i dobio sam želju postati svećenik.

Govoreći o svećeničkom pozivu koji je osjetio u srcu istaknuo je da su tada njegovi u obitelji inzistirali da postane bilo što drugo, samo ne svećenik. “U tom trenutku najviše je bio šokiran moj djed Ivo. Baka me je pokušala odgovoriti od toga, ali sam joj rekao: ‘Mene Bog zove i ja ću vam otići‘. Kad je baka to čula otišla je kući i nije se vratila. U tom trenutku rekla je djedu: ‘Da mu više ni slučajno nisi branio jer on je meni rekao da će otići jer ga Bog zove‘. I od tada nisam više imao problema”, prisjetio se vlč. Grbešić u svojem svjedočanstvu.

Osvrnuo se na dane provedene u sjemeništu i bogosloviji te istaknuo da je tada upoznavao ponajviše sebe jer se zbog svih okolnosti uopće nije poznavao. Kako bi stvari još čudesnije tekle kardinal Josip Bozanić odlučio ga je poslati na studij u Rim.

“Iz poslušnosti prema kardinalu Bozaniću odlučio sam to prihvatiti. Najviše me brinulo sporazumijevanje jer mi jezici i nisu baš išli. No nakon nekog vremena shvatio sam da mogu naučiti i te strane jezike. U Rimu sam često uzimao krunicu i šetao moleći oko Lateranske bazilike. Često mi je dolazila slika kralja Davida u misli jer sam se i ja tako osjećao. Kako me je Bog pozvao iz jedne nevjerničke obitelji iz jednog sela. To me bacalo na koljena. Mi smo Božji projekti i Bog želi nešto veliko učini s nama”, rekao je.

Moji su se nakon nekog vremena također vratili iz Srbije. Ponekad bih obišao svoju majku i braću, ali nikada nisam ulazio u kuću poočima, već bi se našli ispred. Ipak, 2008. ili 2009. godine, tada sam kao bogoslov studirao u Rimu, došao sam u svoj kraj pomoći u blagoslivljanju kuća. Poslije blagoslova svratio sam do majke. Odjednom mi je rekla, ‘ajde, uđi u kuću’. Odgovorio sam kako zna da nikad ne ulazim unutra. Inzistirala je, a znate kakvi smo mi kad majke inzistiraju, ne možemo ih odbiti, sad shvaćam kako je Isus. No, ispalo je pozitivno iskustvo. Moj poočim gotovo je pao kad me vidio u toj kući nakon toliko godina.”

Moj poočim gotovo je pao kad me vidio u toj kući nakon toliko godina.

Od tada su se dogodili neki novi koraci.

“Prestao je piti te je postao bolji prema majci i braći. Ponekad se mi bojimo učiniti prvi korak, možda zbog našeg ega ili pritiska okoline, ali kad ga učinimo, onda Bog napravi nove korake”, rekao je.

Vlč. Ivan počeo je povremeno dolaziti k njima. Jednom prilikom, bilo je to prije dvije godine, tijekom razgovora s poočimom primijetio je kako mu je tijelo naglo oslabilo.

“Jedino što mu je bilo živo bile su njegove oči. Preporučio sam mu da ode kod liječnika i poslušao me. Otkrili su da ima rak pluća koji je u završnom stadiju. I onda su ga prebacili u bolnicu na Jordanovcu u Zagrebu. Crkva je baš obilježavala Godinu milosrđa i zamislite, čovjek s kojim sam svašta prošao, zbog kojeg sam često bježao od kuće i majke, odjednom postaje moj susjed (vlč. Ivan Grbešić tada je bio duhovnik u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati op.a.). To je bio veliki izazov za mene. Trebalo ga je svaki dan pohađati, redovito brijati, prati i hraniti. Redovito sam dolazio k njemu i nakon gotovo mjesec dana skoro mi je umro na rukama. Tada sam osjetio jednu stvar: ‘Bože, ja nisam ništa bolji od njega, ali sam sretniji jer sam upoznao Tebe.'”

“Sve one ružne stvari koje je moj poočim činio prema meni, majci i ostalim ljudima, najčešće, ali ne uvijek, pod utjecajem alkohola, bile su posljedica njegovih rana tj. onoga što mu se dogodilo tijekom života. I mene je život povrijedio, ali ja sam imao tu milost da sam susreo Tebe, Tebe koji si dotaknuo moje rane i dao mi snagu da budem pored njega, unatoč tome što će drugi misliti. Najveća milost je bila ta što sam mu pred smrt podijelio sakramente. Da sam samo radi toga postao svećenik, to bi već bila velika stvar. Kad sam izašao iz bolnice plakao sam i rekao: ‘Bože, ti doista imaš smisao za humor. Što smo sve prošli, a ti si dao da ovom čovjeku udijelim najveću milost‘”, prisjetio se vlč. Ivan.

Najveća milost je bila ta što sam mu pred smrt podijelio sakramente.

Nakon nekoliko dana u rodnom selu održan je sprovod. Prisjećajući se toga dana istaknuo je: “Dok smo išli prema seoskom groblju prolazili smo ispod jedne jabuke. Pronose njegov lijes, idemo za njim, a onda se sjetim da sam na toj jabuci toliko puta spavao tijekom rata. Vjerojatno to ne možete ni zamisliti, ali u našem selu nije bilo struje, sve je bilo puno vojske, ali i pasa, a ako ste bili van kuće i psi su vas počeli loviti, mogli ste pobjeći jedino na jabuku. I na tu sam jabuku često bježao baš zbog svog poočima, a sada su ga proveli ispod tog stabla.”

“Tad sam vidio kako Bog ravna našim životom i kako ružne stvari koje se dogode, ako mu ih predamo, ako idemo s Bogom, mogu postati naši biseri. Naše rane, s Isusom Kristom, mogu postati naši biseri. To vam jamčim, to je ono što sam doživio”, zaključio je.

Cijelo svjedočanstvo poslušajte ovdje!