Budi dio naše mreže

Na četvrtu nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Marija Brkića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji nakon završenog poslijediplomskog studija iz dogmatske teologije u Rimu vrši službu župnog upravitelja Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Sarvašu. Vlč. Mario Brkić, između ostalog, se u propovijedi pita: "Zašto je tuđincu lakše prihvatiti Radosnu vijest oslobođenja? Zašto je tuđincu lakše povjerovati u spasenje?"

/ dt

Vjerojatno je to dio ljudske psihologije, ili možda tako mora biti, da se mladi čovjek osjeća puno slobodnije izvan kruga svoje obitelji, posebno onda kad je među svojim prijateljima. Koliko puta učitelji čuju od roditelja riječi: „Moje dijete nikada nije takvo!“ kad ih na roditeljskom sastanku upozore na djetetovo ponašanje.

Ni sam roditelj ne prepoznaje svoje dijete u onome što mu drugi govore o njemu. A vjerujem da i sami znamo iz vlastita iskustva kako se u različitim okolnostima različito i ponašamo. Nismo jednaki pred svima. Takvi smo onda kad nismo iskreni ili kad se ne usudimo u svakoj situaciji biti onakvi kakvi jesmo. Iskrenost košta – ponekad i glave – ali to je jedini način da se živi po istini.

Čuli smo u današnjem Evanđelju crticu iz Isusova javnoga djelovanja, kad ga je upravo takva iskrenost gotovo stajala glave. Bio je među svojima, u Nazaretu. Bio je tamo gdje ga poznaju od njegovih malih nogu, od djetinjstva. I ti ljudi s kojima je odrastao gledaju ga kao jednakoga sebi. Možda čak i pretjerano, jer nisu htjeli vidjeti ništa više od njegove ljudskosti. Isus pokušava i među svoje donijeti novost života, donijeti radost nutarnjeg oslobođenja, pokušava biti prorok među svojima i dati im do znanja da su se upravo ispunile riječi proroka Izaije koje su toga dana čitane u sinagogi.

Kako da jedno ljudsko srce, koje je tvrdo i zatvoreno, prihvati ovu vijest? Kako jedan čovjek koji gleda samo na ljudsko može prihvatiti Božju poruku? Vidimo da ni sam Bog ovdje nije imao uspjeha. Kako to zvuči čudno za naše uši: Bog nije uspio.

Potrebno je naglasiti da ovaj prividni Božji neuspjeh zapravo nije posljedica Isusove nesposobnosti. To ne dovodi u pitanje njegovu božansku moć. Isus im bez imalo ustručavanja jasno daje do znanja kako im nedostaje ono bitno. Na zornim primjerima pokazuje im da nije prvi put u povijesti Izraela da se ovakvo što dogodilo: nije prvi put da narod ne sluša vlastite duhovne vođe – svoje proroke. Prorok Ilija i prorok Elizej učinili su čuda strancima, onima koje su Židovi mrzili. Ali to je bilo moguće samo zbog jednoga: ti stranci su povjerovali Božjoj svemoći.

Zašto je tuđincu lakše prihvatiti Radosnu vijest oslobođenja? Zašto je tuđincu lakše povjerovati u spasenje? Nije li Bog izabrao Izrael da njemu naviješta ta čudesna djela?

Pogledajmo danas i nas same! Pogledajmo našu Crkvu! Koliko je takvih među nama koji teško prihvaćaju istinu evanđelja pa odlaze dalje. Mnogi traže pomoć kod raznih gurua, životnih trenera, vidovnjaka, astrologa, bioenergetičara, itd. U svojoj sredini i u svom zavičaju imamo i župu i župnika, imamo Božjega proroka koji uime Isusa Krista naviješta Radosnu vijest. Samo Bog po svome Sinu može osloboditi čovjeka od svih zala. Ta se istina naviješta već godinama u Crkvi. Isus Krist je i među nama kao onaj koji liječi, oprašta i vraća čovjeku njegovo dostojanstvo.

Ono što je nedostajalo Nazarećanima da bi prihvatili Isusovu proročku riječ bila je vjera u njega kao Boga. Dobro je redovito se preispitivati vjerujemo li u tu snagu Boga koja nam je dana po Duhu Svetom i po Crkvi. Vjerujem li da Isus Krist po svećeniku može učiniti čudo i u mome životu? Ne trebam ići daleko! Ne trebam ići dalje od svoga zavičaja, dalje od ovoga mjesta gdje se već propovijeda Istina. Možda je potrebno samo još više otvoriti srce i svojom vjerom omogućiti Isusu Kristu da čini čuda i u mome životu.

„Nije li ovo sin Josipov?“ – govorili su za Isusa. „Nije li ovo grešan čovjek?“ – i mi možda kažemo za svoga župnika. Stvar je samo u stajalištu od kojega polazimo. Gledamo li čovjeka samo po njegovoj zemaljskoj liniji ili smo sposobni gledati i njegovo poslanje od Boga? Bog nije odabrao drukčije biti prisutan među nama, nego izabirući naše ljudsko. Htio je biti poput nas. Na isti je način i nastavio biti prisutan u svijetu. Uvijek je, u krajnjoj liniji, u pitanju naš izbor, naš pogled na svijet i na Boga. Gledajmo vjerničkim očima i prihvatimo Isusa Krista tamo gdje nam se potpuno daje.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja