Vrijeme prolazi, ali sjećanja ostaju. Davno prije, kada nisam imao vozačku dozvolu, oslanjao sam se na druge da me dovedu s jednog mjesta na drugo. Bio je petak navečer i moj prijatelj je pristao doći po mene u određeno vrijeme. Potpuno sam očekivao da ću uživati ​​u večeri koja je nudila puno više od onoga što je moj mali stan mogao ponuditi.

Poslušno sam čekao na uglu ulice da moj prijatelj stigne. Čekanje je iskustvo koje ispituje naše strpljenje. Provodimo velik dio života čekajući: čekajući u liječničkoj ordinaciji, čekajući u redu u trgovini, čekajući da stigne pošta, čekajući da prestane kišiti. Kada ručamo u restoranu, čekamo mi, kupci, a ne “konobari”, piše Donald Demarco s portala Catholic Exchange.

Predstava Samuela Becketta, “Čekajući Godota” govori o čekanju nekoga tko ne može doći jer ne postoji. To je komentar o uzaludnosti čekanja u svijetu koji je u biti apsurdan. Barem moj prijatelj postoji, tako sam mislio. Vrijeme je prolazilo i sinula mi je bolna spoznaja da će se moje čekanje pokazati uzaludnim i da moj prijatelj neće doći. I tako sam se napokon dovukao natrag u naš mali stan tužan što sam propustio večer koja je obećavala.

Ono što je nedostajalo, kasnije sam shvatio, bila je vrlina vjernosti, to je ono što nas veže uz naše riječi, obećanja, zakletve i zavjete.

Nekoliko dana kasnije, suočio sam se sa svojim odsutnim vozačem i pitao ga što se dogodilo. Nije pokazao nikakvo kajanje i branio se govoreći: “Tada sam to ozbiljno mislio.” Bio sam samo lako obrisiva obaveza na njegovom društvenom kalendaru. Nisam znao kako odgovoriti, iako sam znao da nešto vrlo važno nedostaje. Također sam osjetio da je naše pretpostavljeno prijateljstvo počelo izgledati prilično krhko.

Često sporo shvaćam stvari. Moj je prijatelj bio zadovoljan što se zaustavio na razini osjećaja. Mislio je ono što je pristao učiniti u trenutku kada je to pristao učiniti. Njegovu je odluku potvrdio pozitivan osjećaj. Ali nije to iznio i ja sam ostao na uglu ulice čekati sve dok čekanje više nije imalo smisla.

Osjećaj je trenutan, dok je vjernost trajna vrlina.

Ono što je nedostajalo, kasnije sam shvatio, bila je vrlina vjernosti. Vjernost je ono što nas veže uz naše riječi, obećanja, zakletve i zavjete. Daje nam snagu da nadiđemo trenutne osjećaje i budemo vjerni svojim obvezama. Prostire se kroz vrijeme, vezujući naše obećanje za ono što obećavamo. To uključuje i pravdu prema drugima, onima koji se oslanjaju na tuđe riječi.

Izgovor je gori i strašniji od laži, jer izgovor je laž koja se čuva.

Vjernost nečijim riječima je dobra priprema za vjernost svojim obećanjima, zakletvama i zavjetima. Čovjek koji odstupi od svojih bračnih zavjeta ne može se opravdati govoreći: “Pa, u to sam vrijeme ozbiljno mislio to što sam rekao.” Vezani smo svojim zavjetima. Ne mogu se svesti na ono kako se osjećamo kada ih napravimo. Osjećaj je o trenutku. Vjernost je budućnost.

Brak se ne može graditi na osjećajima. Baš kao i što kuća ne može stajati bez temelja.

Pozdravila bih ispriku svog prijatelja, ali ne i izgovor. Sveti Ivan Pavao II. jednom je primijetio da je “izgovor gori i strašniji od laži, jer izgovor je laž koja se čuva.” Moj prijatelj se štitio od nečega što nije želio priznati, nečega što je nedostajalo, a osjećao je potrebu to potisnuti.

Brak se ne može graditi na osjećajima. Baš kao i što kuća ne može stajati bez temelja. Vjernost bračnim zavjetima je, takoreći, cigla i žbuka koja drži bračnu kuću na okupu. Kao što je sveti Ivan Pavao II. rekao svakoj nevjesti i mladoženji: „Uzajamno ćete obećati ljubav, odanost i bračno poštenje. Mi samo želimo za vas danas da ove riječi budu načelo cijelog vašeg života i da uz pomoć Božje milosti obdržavate ove svečane zavjete koje danas pred Bogom izričete.”

Ljudi se pripremaju za brak kada poštuju male obveze koje nastaju kada pristanu nešto učiniti. Kako jačaju vrlinu vjernosti, lakše će održati svoja obećanja, biti odani svojim zakletvama i pridržavati se zavjeta koje su izmijenili na dan vjenčanja.