Današnje prvo čitanje donosi nam pripovijest o Božjem obećanju Saveza. Nakon štio su Izraelci izišli iz egipatskog ropstva, Bog se javlja Mojsiju sa Sinaja te obećava sklopiti Savez s izraelskim narodom. Izrael je izabrani Božji narod, Božja draga svojina i sveti narod ne po svojoj moralnoj svetosti, nego po Božjem izabranju. Među svim narodim Bog izdvaja taj narod za sebe i tako ga čini svetim narodom. Pred tim narodom stoji zadaća da si trajno posvješćuje kako ga je Bog izabrao, da mu se smilovao te mu pokazao svoju naklonost i vjernost.

No, Bog odmah na početku postavlja svojevrsno pravilo. Traži od Izraelaca da njemu jedinome služe, da mu se pokoravaju i drže Savez. Drugim riječima, Bog poziva Izraelce na vjernost Savezu i sebi. Bog ima golemo povjerenje u nas – ponekad mi se čini većim od onoga koje sami imamo prema sebi – ali traži da i mi pokažemo povjerenje prema njemu. Božja vjernost prema nama nikada ne izostaje. Bog je s nama kao što je bio s izraelskim narodom i onda kada prolazimo kroz svoje pustinje. Tada nam je možda i najbliži. Tada nas, a da mi to i ne osjećamo, nosi na orlovskim krilima, sebi privodi i izvodi iz naših egipata. Na tu čudesnu Božju vjernosti podsjeća nas i psalmist kada govori da Božja ljubav traje dovijeka – ona nikada ne prestaje – a da je Božja vjernost jednako tako vječna – od koljena do koljena. Vječna Božja ljubav je razlog našega slavlja i naše radosti.

Svoju vjernost, o kojoj nam govore prvo čitanje i psalam, Bog je na najradikalniji način pokazao u svome Sinu. Sveti Pavao piše Rimljanima kako je Krist umro za nas, i to dok smo još bili bezbožni. Bog nam nije uskratio svoju vjernost ni onda kada smo mi bili nevjerni. Pokazao nam je svoju ljubav tako što je našu nevjernost opravdao svojom krvlju. Svojom krvlju nas je učinio opravdanima pred Ocem. Sveti Pavao nas ohrabruje i kaže: Ako je Bog tako postupio dok smo još bili nevjerni, kako li će nam tek biti naklon sada kada smo krvlju Kristovom pomireni s njim! Ova Pavlova misao je istinsko ohrabrenje za nas vjernike. Pavao nam želi reći da ako je Krist umro za nas da nas pomiri s Bogom, time nam je sve dao. Sve ostalo što priželjkujemo sadržano je u tome i pristup tomu imamo zahvaljujući mostu koji je Krist napravio između Boga i nas. Sve naše nade i želje leže u pomirenosti s Bogom po Kristovim zaslugama. Ovo je također razlog radosti nas, novoga Božjeg izabranog naroda. Biti svjesni toga čini život drugačijim, jednostavnijim i podnošljivijim.

Iskustvo svoje vjernosti koje je dao izraelskom narodu Bog sada ponovno daje kušati nama kršćanima, novom Božjem narodu. Zato Isus u današnjem evanđelju izabire – ni više, ni manje – nego Dvanaestoricu učenika. Oni postaju novi temelj izabranoga Božjeg naroda kojemu Bog pokazuje da je vjerni Bog. Oni su slika dvanaest plemena Izraelovih od kojih je Bog učinio jedan narod. Mi smo Crkva sazidana na temelju apostola. Krist nam je po apostolima obećao svoju vjernost i blizinu. Ona se, među ostalim, pokazuje kroz apostolsko djelovanje, a ono se, kako nam pripovijeda evanđelje, sastoji u propovijedanju, naviještanju kraljevstva nebeskoga, liječenju bolesnih, uskrisavanju mrtvih, borbi protiv zloduha itd. To je zadaća koju je Krist dao Dvanaestorici na kojima je sazidana Crkva koja nastavlja Kristovo poslanje koje je primio od Oca. U tom smislu vjernost Crkvi, onako kako ju je zamislio Krist, ujedno je i vjernost Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetom.

Neka nam današnja Božja riječ koju smo slušali i o kojoj smo promišljali pomogne da nas trajno prati svijest o Božjoj vjernosti prema nama i neka nas podsjeća na našu obvezu vjernosti prema Kristu u Crkvi koju je ustanovio.

Uz dopuštenje uredništva, prenosimo propovijed dr. sc. Hrvoja Kalema prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.