Drugi put vidjeh drugo viđenje koje me je jako zaprepastilo. Bila sam na mjestu gdje je umrla osoba koja je, kako sam saznala, živjela jako loše i to puno godina. Dvije je godine bolovala i čini mi se da se u nekim stvarima popravila. Umrla je bez ispovjedi, no uza sve to meni se činilo da se ne smije osuditi. Dok su oblačili mrtvo tijelo, vidjela sam mnoštvo nečastivih kako su pograbili to tijelo.

Činilo se da se poigravaju s njime, ali mu i sude, što je meni zadalo veliki strah, jer su ga velikim kukama povlačili od jednoga do drugoga. Kada vidjeh kako to tijelo nose pokopati s počastima i obredima kao i sva ostala, mislila sam kako Božja dobrota nije htjela da ona duša bude osramoćena, nego da ostane skriveno kako je bila njegova neprijateljica.

Dok su oblačili mrtvo tijelo, vidjela sam mnoštvo nečastivih kako su pograbili to tijelo.

Bila sam napola izluđena zbog onoga što sam vidjela. Tijekom cijelog obreda nisam vidjela nečastivoga. Kasnije, kad su tijelo spustili u grob, toliko je mnoštvo nečastivih bilo unutra da ga pograbi, te sam bila izvan sebe videći to, pa je trebalo puno srčanosti da to prikrijem. Razmišljala sam što li su radili s onom dušom da su onako zagospodarili jadnim tijelom. Dao Gospodin da ovu strahotu što sam je ja vidjela vide svi oni koji žive u grijehu. Činilo mi se da bi to jako potaklo da žive čestito.

Sve mi to pomaže da još više spoznam koliko dugujem Bogu i čega me je oslobodio. Bila sam jako zaprepaštena sve dok o tome nisam razgovarala sa svojim ispovjednikom. Razmišljala sam o tome da li je to bila varka nečastivoga zato da bi se osramotila ona duša, premda je nisu držali jako kršćanskom. Istina je pak sve, da nije varka, da me hvata strah uvijek kad se toga sjetim.

Vidjela sam ga kao je uzišao na Nebo s velikom radošću

Budući da sam počela govorit o viđenjima pokojnika, reći ću još nekoliko stvari gdje je Gospodin dopustio da vidim neke duše. Reći ću ih malo, zato da skratim i zato što nije nužno, hoću reći da nije ni od kakve koristi. Bilo mi je rečeno da je umro jedan naš bivši provincijal, a kad je umro bio je provincijal u drugoj provinciji. S njim sam se družila u bila mu dužna zbog nekih dobrih djela. Bijaše vrlo krepostan čovjek. Čim sam saznala da je umro, uhvatio me veliki nemir zato što sam se pobojala za njegovo spasenje. Bio je naime dvadeset godina poglavar, a toga se ja jako bojim, jer mi se čini da je veoma opasno biti zadužen za duše. Teškom mukom sam otišla u kapelicu. Darovala sam sve ono dobro što sam ga napravila u životu. Kako je to bilo jako malo, rekla sam Gospodinu da nadopuni svojim zaslugama ono što je bilo potrebno toj duši kako bi izišla iz čistilišta. Dok sam to molila Gospodina kako sam najbolje mogla, činilo mi se da pokojnik izlazi iz dubine zemlje s moje desne strane. Vidjela sam ga kao je uzišao na Nebo s velikom radošću”. (Terezija Avilska, Moj život, Zagreb 1997, st.225.).

Izvor: Monfortanci