U današnjoj Božjoj riječi u liturgiji prve korizmene nedjelje možemo osjetiti nešto što se od davnina tiče svakog čovjeka vjernika: iskustvo susreta s Bogom, zatim vjera u savez s Bogom, odnosno definiranje odnosa s Bogom, i konačno slijedi (za nas vjernike najčešće dugotrajno) prokušavanje ili iskušavanje koliko je zaista čvrst taj odnos što ga uspostavljamo. Bog u Starom zavjetu sklapa savez s Abrahamom, daje mu mnoga obećanja, otkriva se kao osobni živi Bog kojem je stalo do čovjeka.

Često oduševljen iskustvom Boga, čovjek obećava Bogu, umišlja si da će izvršavati Njegovu i samo Njegovu volju. No, u stvarnosti to biva drukčije. Čovjek u iskušenjima pada, zastranjuje, zaboravlja svoja obećanja Bogu, zaboravlja prvu ljubav, kako će i danas reći mnogi propovjednici. Tako je bilo s mnogim biblijskim likovima, tako je bilo s cijelim narodom koji je potekao od Abrahama. Zanemarujući predaju očeva i Božje zakone, i tako zaboravljajući savez s Bogom Jahvom,  Izraelci su propadali u ponor iz kojeg više sami nisu mogli izići. Obrnuto, Bog, iako je pripuštao kazne na narod zbog njegovih grijeha – bolje reći, posljedica loših izbora tijekom čitave povijesti – nikada nije zaboravio svojega naroda i doći će kao utjelovljeni bogočovjek Isus Krist. On, iako Sin Božji, u svojoj je ljudskosti, kao čovjek, kako vidimo, i sam prolazio kušnje. To je bilo potrebno njegovoj ljudskoj naravi, i on je kao čovjek vjerovao i ta je vjera u njemu tako rasla i osnaživala mu svijest o mesijanskom poslanju koje prima od Oca.

U današnjem evanđelju samo je kratko naznačeno, ali mi znamo iz drugih izvještaja na koje je načine Isus bio iskušavan. Nakon iskušavanja i sotonskih napasti Isus vrlo jasno i hrabro započinje svoje javno djelovanje. Iz svega možemo naučiti da velikim Božjim djelima uvijek prethode velika i često teška iskušenja, a slično biva s onim ljudima koji mu se stave na raspolaganje.

Potrebno je prokušavanje, ne Bogu, nego nama, meni, da upoznam sebe i da mi se pročisti pogled, da učvrstim odluke i svoje izbore.

Potrebno je prokušavanje, ne Bogu, nego nama, meni, da upoznam sebe i da mi se pročisti pogled, da učvrstim odluke i svoje izbore. Iskušavanje nije samo stvar pojedinaca. Narodi i države, štoviše, i sama Crkva, trajno su izloženi iskušenjima. Zasigurno da i danas svi osjećamo težinu i mnoga pitanja bilo da se radi o zemaljskim zbivanjima, bilo o crkvenim gibanjima u svijetu. Ratovi, potresi, krize, deklaracije, prijepori, interesi… sve će to zaista proći, ostaje samo vječnost s Bogom, ostaje Isus Krist, s kojim živimo i umiremo, te ćemo s njime živjeti i u vječnosti.

Naš cijeli život teži najvećem Božjem djelu: spasenju. Tako mi trajno cijeli svoj vijek prolazimo put pročišćavanja, a tko ustraje do kraja taj će se spasiti, kaže Gospodin. U ovoj smo korizmi možda već odlučili prestati pušiti, jesti slatko, naumili ići na pobožnost križnoga puta, ali neka nam to ne bude tek religiozni ritual. U prvom redu je dobro da živimo tako da u nama raste spasonosna živa vjera koja donosi plodove, koja u nama osnažuje kreposti, koja nas čini ugodnima Bogu, koja nas iznutra umiruje, koja nas poučava i tješi, koja nas može učiniti dostojnima nebeskog života.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.