Ovdje ne želim pisati o našim vlastitim križevima i mukama, koje zasigurno imamo. Zapravo, ovdje neće biti spomena niti o onome što priželjkujemo, možda čak i u svom duhovnom životu. Cilj ovih misli je barem malo više nego inače pogled sa sebe usmjeriti na Krista i na bližnjega. Zanimljivo je to što baš kroz zaboravljanje, samoga sebe i usmjeravanja na ono što je Krist prošao, sve naše misli, riječi, djela, pa i želje mogu postati preobražene.

Svo je korizmeno vrijeme, koje još uvijek traje zapravo i prožeto tim zaboravljanjem sebe – s Kristom u središtu i s posebnim naglaskom na ono što slijedi nakon njegove muke. Dani Velikog tjedna još nas više potiču na promišljanje o Božjoj ljubavi prema nama.

Nema tog iskustva koje mu je strano – osim grijeha. Nema te patnje kroz koju si prošao, a da on nije. Zna kako je to biti čovjek. Zna kako je to biti jedan od nas.

Na jednom mjestu u dnevniku svete Faustine, Krist se spomenutoj svetici obratio ovim riječima: Ako vas moja smrt nije uvjerila u moju ljubav, što vas može uvjeriti? Doista, u Božjim očima svaki je čovjek dragocjen, što je posebno pokazano u otajstvu Kristove muke na križu. Ovih se dana, na tome tragu zadrži na promatranju Njega i svega onoga kroz što mora proći kako bi zadobio i osvojio tebe.

Na što biti usmjeren?

Čini mi se da Kristovu muku i smrt uzimamo zdravo za gotovo. Čini mi se da smo njegovu muku obojali duginim bojama i zadržali se tek na površini s prividnim uvjerenjem da je Bog ljubav. Ponašamo se kao da Krist nije patio, kao da nije osjećao svu muku kako fizičke, tako i psihičke, ali i duhovne boli.

Smrt na križu je u Isusovo vrijeme predstavljalo pravo mučenje. I ako istinski razmatramo njegovu muku, to ćemo shvatiti. Osoba koja je razapeta na križu trebala je pronaći ono mjesto s kojeg je mogla disati što bezbolnije. Mnogi koji su bili razapeti trpjeli su mnoge bolove i nerijetko proklinjali. A Krist? Kako se on ponašao?

Krist je drugačiji, on nije kao mi. I naravno, dobro je da je tako. On ljubi i s križa i pokazuje nam da ljubav prema bližnjemu ne ovisi o okolnostima, nego o stavu srca i naravno, odnosu s Gospodinom. On svoje mučitelje ne proklinje, već za njih moli i blagoslivlja ih. Čezne da i oni budu tamo gdje će biti on. No, to shvaćaju tek rijetki…

Ovih se dana, na tome tragu zadrži na promatranju Njega i svega onoga kroz što mora proći kako bi zadobio i osvojio tebe.

Isus iz Nazareta sličan nam je u svemu, osim u grijehu. Nema tog iskustva koje mu je strano – osim grijeha. Nema te patnje kroz koju si prošao, a da on nije. Zna kako je to biti čovjek. Zna kako je to biti jedan od nas.

Ističući poneke aspekte njegova života u zadnjim, ovozemaljskim trenucima želim te potaknuti, dragi čitatelju da zastaneš i barem ovih dana budeš usmjeren prema Onome koji nadilazi svaku tvoju želju, kako to piše sv. Pavao. Nećeš izgubiti ništa ako svoje prohtjeve ovih dana ostaviš po strani. Što više – dobit ćeš mnogo više.