Inače, tijekom prijepodneva na Veliki četvrtak u rimskom obredu bilo je predviđeno slavlje dviju misa: Misa pomirenja pokornika i Misa posvete ulja, a tijekom povijesti zadržala se samo potonja i nju je, kako u njezinim počecima, tako i danas, predslavio biskup u zajedništvu s prezbiterijem (svećenicima), koji su i biskupovi prvi suradnici u vršenju povjerene mu pastirske službe, donosi Zagrebačka nadbiskupija.

Veliki četvrtak prijepodne

U Misi posvete ulja blagoslivlja se bolesničko i katekumensko ulje, a posvećuje krizma. Tako će se tijekom razdoblja do sljedećeg Velikoga četvrtka uljem krizme pomazivati svi oni koji će pristupiti sakramentima krštenja, potvrde, svetoga reda, ali također tim istim uljem pomazivat će se i novi oltari tijekom slavlja posveta crkve. A kao što mu i samo ime govori, bolesničkim uljem bit će pomazani oni kojima će se podijeliti sakrament bolesničkog pomazanja. Spominjući ova ulja, ističemo kako Koptski obred poznaje i blagoslov ženidbenog ulja. No, to ulje nije se nikada blagoslivljalo na Veliki četvrtak, nego unutar obreda kada bi se slavio sakrament ženidbe.

Posveta i blagoslov ulja

Puno puta se među svećenicima i vjernicima javlja pitanje zašto se ulje krizme posvećuje, a bolesničko ulje blagoslivlja. Odgovor možemo ponuditi u dva smjera: jedan je praktične naravi, a drugi teološke. Bolesničko ulje, ako je prijeka i hitna potreba, može uvijek blagosloviti svaki prezbiter, dok slavljima sakramenata u kojima se upotrebljava krizma (sveta potvrda, sveti red, posveta crkve) uobičajeno predsjeda biskup. Također, nakon mazanja svetom krizmom, Duh Božji počinje na poseban način djelovati u životu vjernika te time započinje hod „u novosti života“, kako krizmanika, tako i onoga koji prima sakrament svetoga reda, a crkva pak na poseban način biva određena kao posebno mjesto za bogoštovlje.

Svećenička obećanja

Osim po posveti ulja, ova misa na Veliki četvrtak prijepodne jedinstvena je i po tome što prezbiteri (svećenici) nakon biskupove homilije obnavljaju svoja svećenička obećanja koja su dali prilikom prezbiterskog ređenja. Ona se obnavljaju na Veliki četvrtak jer toga dana „slavimo godišnjicu spomen-dana kada je Krist podijelio svoje svećeništvo apostolima“ (usp. Rimski misal, 179). Tako, uz to što se na Veliki četvrtak spominjemo ustanove euharistije, naloga bratske ljubavi, Isusove večere s apostolima, spominjemo se i ustanovljenja sakramenta svetoga reda.

Polaganjem ruku na dan prezbiterskog ređenja prezbiteri „postaju dionici njegove (Gospodinove, op. a.) svećeničke službe. „Oni obnavljaju žrtvu spasenja u njegovo ime, tvojim vjernima priređuju vazmenu gozbu, prednjače ljubavlju, hrane ih tvojom riječju i svetim otajstvima; posvećuju život tebi i spasu braće, nastoje postati slika samoga Krista i postojano svjedočiti ljubav i vjernost tebi“ (usp. Rimski misal, 180).

Obnovu svećeničkih obećanja ne nalazimo u Rimskom obredu sve do reforme liturgije nakon Drugog vatikanskog sabora te ju on tada preuzima iz Milanskoga obreda. Nakon što su prezbiteri izrazili svoj pristanak za obnovu „obećanja što su ih nekoć dali“, biskup pita prezbitere:

Hoćete li se tješnje povezati s Gospodinom Isusom i njemu suobličiti odricanjem samih sebe, potvrditi obećanja svete službe što ste ih, potaknuti Kristovom ljubavi, na dan svoga svećeničkog ređenja s radošću dali njegovoj Crkvi? te

Hoćete li biti vjerni djelitelji Božjih otajstava po svetoj Euharistiji i drugim liturgijskim činima; hoćete li vjerno vršiti svetu službu naučavanja slijedeći Krista, Glavu i Pastira, bez želje za dobitkom, vođeni jedino revnošću za duše?

Nakon što su prezbiteri obnovili svoja obećanja, biskup, okrenut prema narodu, proslijedi:

Vi pak, predragi sinovi i kćeri, molite za svoje prezbitere: da Bog obilato izlije na njih svoja dobra da bi, kao vjerni službenici Krista – Vrhovnoga svećenika, doveli vas k njemu, izvoru spasenja.Time se vidi da su prezbiteri, snagom službe koja im je povjerena na ređenju, potrebni molitve svojih vjernika i to samo zato kako bi duše, koje su im povjerene doveli „k izvoru spasenja“, odnosno samome Gospodinu. Tako se molitvom i „zatvara“ molitveni krug u kojem svećenici danomice mole za povjereno im stado, a stado pak moli za svoje pastire. A ako su pastiri i stado povezani u molitvi, onda vrijedi i činjenica da se na taj način i sve više povezuju u međusobnoj i bratskoj ljubavi. Ta ljubav nadilazi svaku sentimentalnost te se kao takva daje to kraja, a njezino značenje jedino možemo pročitati na drvu križa.

Obnova obećanja završava biskupovom molitvom:

Molite i za mene: da ostanem vjeran apostolskoj službi što je povjerena meni nevrijednomu te danomice budem među vama sve življa i savršenija slika Krista Svećenika, Dobroga Pastira, Učitelja i sluge sviju“ te zaključkom: „Sačuvao nas Bog sve u svojoj ljubavi i sve nas, pastire i ovce, doveo u vječni život“.Završetkom obnove svećeničkih obećanja sveta misa nastavlja se na uobičajen način, ali tako da „prije no što biskup rekne Po Kristu i s Kristom“ blagoslivlja se bolesničko ulje, a nakon popričesne molitve blagoslivlja se katekumensko ulje, a posvećuje ulje krizme.