Postoje stvari koje često ili redovito činimo pa se na njih naviknemo, postanu nam rutina, više ne prepoznajemo u njima nešto što bi nas oduševljavalo. Onda nam postanu dosadne, a njihovo pravo značenje više ne uočavamo. 

To se može dogoditi i sa sv. misom na kojoj primamo svetu pričest – hranu života. Uvijek isto, ništa posebno! Eventualno je propovijed drukčija, više ili manje zanimljiva, a ostalo je već toliko uobičajeno da moram utrošiti silnu energiju  kako bih zadržao misli na okupu. 

To se događa kad se u sv. misu ne pokušavam uživjeti, kad se sav ne uključim u zbivanje, kad joj pristupim kao nekom ritualu koji treba „odraditi“ ili odslušati, kako su nekoć stari govorili. Što se onda posebno može zbiti u mojoj duši? Dakako, ništa! 

Sudjelovanje u svetoj misi traži pripravu, usredotočenje na ono što činim, uključenje i oka i uha, i usta i uma. Važno si je posvijestiti u čijoj ću blizini boraviti, tko će mi se to približiti, s kim ću se sjediniti. Isusova prisutnost koja je tako snažna u slavlju njegove Žrtve mora mi biti prisutna u mislima. Posebno to važi kada primam njegovo Tijelo (i Krv). 

Isus danas govori o svome Tijelu i Krvi kao o stvarnoj hrani i nasušnoj potrebi svakog vjernika. Ono što je tada najavio na Posljednjoj večeri postalo je stvarnost – sakrament Kristove trajne prisutnosti u njegovoj Crkvi, hrana za život vječni. 

Pričest nas posvećuje, s Kristom združuje, od mana i slabosti čisti, osposobljava za vječno zajedništvo s Bogom.

Velike se stvari događaju u slavlju Kristove Žrtve, uzvišena su to otajstva koja mi nikako ne smiju postati rutina, nešto obično i nezanimljivo, puka navika. Sveta pričest, koja je blagovanje samog Krista, traži pripravu, sabranost, svjesnost veličine trenutka! 

Ništa se svetije čovjeku u životu ne može dogoditi od sjedinjenja sa svojim Bogom! Mnoge trenutke u životu (s pravom) smatramo svetima ili izuzetnima: krštenje, prva ispovijed i pričest, krizma, vjenčanje, zatim prvo zaposlenje, prvorođeno dijete i sl. 

Sveta pričest nadmašuje sve to svojom uzvišenošću koju si doista svaki puta moram posvijestiti. Svjesno pristupanje zahtijeva raspoloženje duha, ali i uma: dozvati si u pamet, dok pristupam svetom stolu, da je Krist doista tu. 

Pričest nas vodi k cilju životnog putovanja na kojem bez hrane klonemo.

To pogotovo moramo činiti mi koji smo redovito na misnom slavlju jer smo ponajviše u opasnosti da nam sveta misa i pričest postanu obični, rutinski. Pobuditi u sebi uzvišene vjerničke osjećaje, sabrati svoje misli, usredotočiti se na riječi i pokrete znači djelatno i plodonosno sudjelovati u Kristovoj gozbi njegova Tijela i Krvi. 

Ipak, to strahopoštovanje prema svetim tajnama sjedinjenja s Kristom ne bi smjelo nikome biti razlogom za bezrazložno izbjegavanje svete pričesti. Isus kao sakramentalni znak nije uzeo kolače, jer kolači se ne jedu svaki dan, nego samo za blagdane. Uzeo je kruh, koji je svakodnevica i siromaha i bogataša. Stoga svjesnom kršćaninu sveta pričest ne bi smjela biti „božićni i uskrsni kolač“, nego redovita hrana koja će ga držati sjedinjenim s Kristom. 

Pričest nas posvećuje, s Kristom združuje, od mana i slabosti čisti, osposobljava za vječno zajedništvo s Bogom. Pričest nas vodi k cilju životnog putovanja na kojem bez hrane klonemo. Stoga nam Isus i reče: „Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.“

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.