Katolička Crkva od svojih početaka časti svece. Prva Crkva im je podizala spomenike i uvrštavala ih u kanone euharistijskih slavlja. Osim toga, njihovu zagovoru su se utjecali mnogi vjernici. Zašto? Jer Crkva nije samo zemaljska, nego i nebeska. Putujuća Crkva, odnosno mi, koji smo još na svom zemaljskom hodočašću potrebni smo zagovora onih članova Crkve koji su već u slavi. Ipak, i mi ovdje, i oni ondje udovi smo istog tijela – Crkve.

Nebo – čovjekov cilj

Tomislav Ivančić jednom je prilikom zapisao: Mislim da će Nebo biti veliko iznenađenje za sve nas. Tamo ćemo otkriti one za koje nismo nikada pomislili da bi bili u nebu. Ali će nas još više zapanjiti kad ne nađemo one za koje mislimo da bi tamo trebali biti. Jer, nisu u životu veliki oni koji nose sjajna odijela, nego oni koji nose skromna odijela a velika djela.

Mi ljudi često mislimo da biti svet zapravo znači biti savršen. No, biti svet ne znači biti savršen. Biti svet znači najprije prihvatiti sebe i svoja ograničenja. Biti strpljiv sa samim sobom. Dopustiti si priznati svoju nemoć i bijedu, a nada sve – pouzdavati se u Gospodina, od njega jedinog sve očekivati i njega prvoga ljubiti.

Putujuća Crkva, odnosno mi, koji smo još na svom zemaljskom hodočašću potrebni smo zagovora onih članova Crkve koji su već u slavi. Ipak, i mi ovdje, i oni ondje udovi smo istog tijela – Crkve.

Nije li sam Gospodin rekao – Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti? Nije li to poziv na svetost? I nisu li to sveci – oni koji se ne pouzdaju u sebe i svoje zasluge, već nastoje sve prepustiti Gospodinu?

A onda, koliko takvih, lijepih primjera znamo oko sebe? Koliko je onih divnih ljudi koji su još na svome zemaljskom hodočašću i nastoje biti sveti? Ponavljam, nastoje – nisam rekao da jesu sveti.

Primjeri iz okoline

Koliko s druge strane znamo one prekrasne primjere djedova i baka? Ili možda prijatelja, onih obitelji koji su hrabro, ponosno i u vjeri živjeli svoje predanje Gospodinu? Kolike su samo žrtve podnijeli za dobro svojih bližnjih, ali i onih koji im nisu činili dobro?

Nikada neću zaboraviti primjer obiteljskog rođaka, djedovog brata, koji je ponizno i strpljivo nosio svoj križ, te meni osobno, uvijek bio nadahnuće. Taj Jakov, bio je čovjek pun vjere. Bio je čovjek koji nikada nije proklinjao život. Bio je čovjek koji je živio, a ne ulazio u razno razne rasprave. Volio je svoju obitelj.

Njegov najstariji sin je poginuo svog prvog radnog dana. Jakov je i dalje ostao vjeran Gospodinu. Prošao je i iskustvo rata u Bosni i Hercegovini.

Mi ljudi često mislimo da biti svet zapravo znači biti savršen. No, biti svet ne znači biti savršen. Biti svet znači najprije prihvatiti sebe i svoja ograničenja. Biti strpljiv sa samim sobom. Dopustiti si priznati svoju nemoć i bijedu, a nada sve – pouzdavati se u Gospodina, od njega jedinog sve očekivati i njega prvoga ljubiti.

Sjećam se, pričali su mi u obitelji da kada su mu u kuću upale paravojne postrojbe tražeći novac i prijeteći mu, pogledao je u raspelo i rekao – Isuse razapeti, smiluj mi se. Vojnik je, čuvši to, uzeo to raspelo i počeo ga mlatiti njime. Jakov je i dalje ostao vjeran Gospodinu.

Žao mi je što se nisam uspio oprostiti s njime. Zadnji puta kada sam ga vidio, bio je u bolnici i već je imao osamdeset i neku. Tada sam mu poklonio krunicu koju sam imao u džepu, i moram priznati da mi vizualno nije bila nešto pretjerano lijepa. On ju je stisnuo u ruci, i rasplakao se, jer je ta krunica njemu bila simbol jedne druge stvarnosti. Tada sam ga zadnji puta vidio.

Nije li sam Gospodin rekao – Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti? Nije li to poziv na svetost? I nisu li to sveci – oni koji se ne pouzdaju u sebe i svoje zasluge, već nastoje sve prepustiti Gospodinu?

No, ne želim iznositi detalje, ne želim govoriti o ratu, želim govoriti o onima koji su došli u Nebo prije nas. Želim nas potaknuti da jedino njima možemo biti zavidni.

Baš ti divni ljudi koje smo poznavali, ti prekrasni primjeri življenja života dostojnog čovjeku, koji su inspiracija i nama, a koji nisu kanonizirani – njih danas slavimo. Svaki blagdan na određeni način predstavlja slavlje života. Tako i mi danas. Slavimo i radujemo se jer se onaj koji je Život, i onaj koji ga stvara – proslavio u životima naših bližnjih.

Za njih vjerujemo da su u Nebu. Za njih vjerujemo da su sveci – jer ako su u Nebu, znači i da su sveci.

Baš ti divni ljudi koje smo poznavali, ti prekrasni primjeri življenja života dostojnog čovjeku, koji su inspiracija i nama, a koji nisu kanonizirani – njih danas slavimo. Svaki blagdan na određeni način predstavlja slavlje života. Tako i mi danas. Slavimo i radujemo se jer se onaj koji je Život, i onaj koji ga stvara – proslavio u životima naših bližnjih.

Tako je onda zapisao ranije spomenuti prof. Ivančić:

Oni koji nose križ, koji svaki dan posrću ali se i dižu, koji pokazuju žuljave ruke a ne uzdižu se na pozornici života, oni su veliki i oni su u nebu. Oni su najbolji učitelji, ali njih treba pronaći, jer su skriveni; oni su jednostavni, ponizni i treba se truditi da se do njih stigne. Do malih ljudi se lako stigne, do onih koji ništa ne rade uvijek možemo doći. No, velikani su u radionicama skriveni, njih ne dohvaćaju naše oči.