Evanđeoskim izvješćem o Isusu Kristu Sinu Božjemu, prvi put u povijesti čovječanstva, izjednačeno je dostojanstvo muškarca i žene. Za razliku od Staroga zavjeta gdje sve započinje s Adamom, Novi zavjet novo je doba u komu sve započinje sa ženom, ali opet ne jednom jer su tako raspoređene da ih u isto vrijeme i ima i nema, da su čujne i nečujne, da su prve i posljednje, da su glavne i sporedne, piše Katolički tjednik.

Marija Majka prva je koja je povjerovala u Isusovo uskrsnuće, a Marija Magdalena prva je koja je vidjela Uskrsloga. Prva je o svemu šutjela, druga je o svemu tome otvoreno govorila, ali svejedno, nitko joj nije povjerovao.

U evanđeljima, uglavnom, imamo, dakle, plural – žene, a to znači nema prve, nema glavne da se ne bi reklo: „Ti si prva, a ti se makni ustranu.“ Ili da se ne bi zapitalo: „Dobro, a gdje su muškarci?“ Zbog toga žene koje prate Isusa kroz život od rođenja do uskrsnuća, iznenada i iščezavaju. Doista, poslije uskrsnuća nigdje ih se više u evanđeljima ne spominje, ali ne kako bi nestale, nego kako bi i dalje, na isti onaj vidljiv i nevidljiv način, bile i ostale u Crkvi i s Crkvom. Marija Majka prva je koja je povjerovala u Isusovo uskrsnuće, a Marija Magdalena prva je koja je vidjela Uskrsloga. Prva je o svemu šutjela, druga je o svemu tome otvoreno govorila, ali svejedno, nitko joj nije povjerovao. Mariju Majku dopala je tiha utješna milost vjere u Uskrsloga. Magdalenu je, međutim, zapala povlastica da prva čovječanstvu glasno proglasi radosnu vijest spasenja: „Uskrsnuo je!“

Matejevo izvješće Uskrsa (28,1-20)

Kada je Isus uskrsnuo? U ponoć ili u zoru? Ne znamo. Ali znamo da ga u zoru, kada je anđeo sišao s neba, već nema u grobu. Evanđelje po Mateju pripovijeda kako anđeo nije sišao sve do rane zore prvoga dana po suboti. U to isto praskozorje i žene su sišle na grob gdje je započeo božanski scenarij. Anđeo silazi s neba i potresa zemljom, zatim se primiče grobu i rukama kotrlja teški kamen na koji na kraju i sjeda. Žene gledaju u anđela i vide mu lice ozbiljno i strašno poput munje. Iz prirodnog zakona znamo da se na nebu prvo pojavi munja pa tek onda tutanj groma.

Ali konačni ishod je uvijek isti jer gdje je munja, tamo je i grom, gdje je anđeo, tamo je i Bog.

Međutim, Evanđelje po Mateju okreće taj prirodni redoslijed pa prvo ističe božanski tutanj, a tek onda anđeosku munju. Ali konačni ishod je uvijek isti jer gdje je munja, tamo je i grom, gdje je anđeo, tamo je i Bog. Zbog toga se starozavjetni vjernik i boji lica Jahvina jer kada zabljesne njegova svjetlost, tada ubija njegova prisutnost.

Prirodna strana uskrsnuća kod Mateja

Sveti tekst koliko god apostrofira božansku moć uskrsnog događaja, toliko ga i uprirodnjuje jer kao što je prirodno gledati munju pa grom, tako je prirodno gledati zatvoren pa otvoren grob, umiranje pa uskrsnuće. Posljedično, kao što je munja predznak groma, tako je grob predznak uskrsnuća. Ipak, u svemu tome krije se nadnaravna dimenzija koja se razlikuje od one naravne, a to je da je prvo u pitanju božanski tutanj pa tek onda anđeoski odsjaj, odnosno da je u prvom planu uskrsnuće pa tek onda prazan grob.

Gdje je Isus kod Mateja?

Nebesa su, dakle, zagrmjela i anđeo je zabljesnuo kotrljajući kamenu ploču i sjedajući na nju, ali gdje je Isus? Žene gledaju i ne vide Isusa, nego anđela koji im govori da provjere grob koji je upravo otvorio i da se same uvjere da u njemu nema mrtvaca. U Matejevoj naraciji fali Isus kojega je uprisutnio, ne samo anđeo, nego i božanski tutanj.

Kristov anđeo je udario u grob i otvorio ga naočigled svih, ali Isusa u njemu nema. To znači da je Isus već izišao iz njega. Ali kao dokaz njegova uskrsnuća anđeo razvaljuje grob kako bi se prvi svjedoci u sve to i uvjerili.

Kristov anđeo je udario u grob i otvorio ga naočigled svih, ali Isusa u njemu nema. To znači da je Isus već izišao iz njega. Ali kao dokaz njegova uskrsnuća anđeo razvaljuje grob kako bi se prvi svjedoci u sve to i uvjerili. Zbog toga i govori ženama da se približe i da se same uvjere, ne da Isus uskrisava, nego da je već uskrsnuo. No nije ni to krajnja anđeoska nakana da žene ostanu u čudu, nego da hite, koliko ih noge nose, i da jave učenicima radosnu vijest spasenja.

Srž Matejeva izvješća o Uskrsu

Bitan sadržaj Matejeva evanđelja je da Isus nije uskrišen, nego da je uskrsnuo. Nije trebao ničiju asistenciju, ničiju pomoć, nego je u začetku trećeg dana oživio i iščeznuo iz groba. Isus nije čekao anđela ili neku drugu silu da razvali grob pa da se on izvuče iz njega. Ne, nego, kako je nagovijestio, sam je ustao od mrtvih na udivljenje svih nebesnika (usp. Mt 20,17-19). Tako anđeli već znaju da je Isus uskrsnuo, ali to još ne znaju ljudi. Da se u isto uvjere i zemnici, anđeo izvana razvaljuje zatvoreni i zapečaćeni grob, svjedočeći ženama da je Isus živ i da je još među njima, ne gore među nebesnicima, nego među zemnicima i da je već na putu u Galileju.

Matejevo uzdignuće žene

Kada je anđeo Božji izložio sve što ima, govori ženama: „hine amarti lahen“ – „eto, rekoh vam.“ Drugim riječima, Božji anđeo koji je poslan navijestiti ljudima radost, obratio se, ne muškarcima, nego isključivo ženama. Da se kojim slučajem obratio i muškarcima, rekao bi: „hine amarti lahem“, a kada se obraća samo ženama, onda kaže: „hine – amarti – lahen.“ Ovaj zamjenički oblik ženskoga roda „lahen“ dovodi nas do dubljeg teološkog značenja.

Anđeo se ne obraća nikomu osim ženama. To je prava novost u Bibliji jer do sada anđeo nije razgovarao sa ženama, nego redovito s muškarcima jer i on sam, kao duhovno biće, u muškom je obličju i objavljuje se i razgovara s muškarcima.

Anđeo se ne obraća nikomu osim ženama. To je prava novost u Bibliji jer do sada anđeo nije razgovarao sa ženama, nego redovito s muškarcima jer i on sam, kao duhovno biće, u muškom je obličju i objavljuje se i razgovara s muškarcima. Da sada anđeo dođe i razgovara sa ženama – to je u tradiciji Hebreja bio non sens. Zbog toga učenici i sumnjaju kada im žene govore kako su vidjele anđela. „Taman posla“ – odmahuju apostoli – „da će se pokraj nas jedanaestorice anđeo ukazati trima ženama“. Ali sada, odjednom anđeo zaobilazi apostole, učenike, vojnike… da bi se ukazao i obratio samo ženama. Zato taj fascinantni anđeoski potez i otvara novo vrijeme. To znači da je s Isusom došlo do bitne promjene u pristupu prema čovjeku jer sve što dosad nije bilo uobičajeno, odsad je drugačije.

Markovo izvješće Uskrsa (16,1-8)

Za razliku od Mateja, Marko nam donosi nešto drugačiju priču o Isusovu uskrsnuću. Marija Magdalena, Marija Kleofina (Marko je naziva Jakovuša, po sinu Jakovu, Isusovu bratiću), i Saloma (Ivanova i Jakovljeva majka) došle su na grob pomazati Isusovo tijelo. Međutim, iz Ivanova izvješća Velikoga petka znamo da je Josip iz Arimateje ustupio svoj novi grob Isusu i da je Nikodem donio ulje kojim su pomazali, a potom Arimatejčevim platnom i povili Isusovo tijelo (usp. Iv 19,38-41). Žene, dakle, ne znaju da je Isus već pomazan. One čak ne znaju točno ni gdje je Isusov grob. Jer da su bile nazočne na pokopu, vidjele bi i pomazanje. U Marka, znači, imamo dvije skupine Isusovih učenika. Jedna zna da je pomazan i gdje je pokopan, a druga ne zna da je pomazan i gdje je točno pokopan. Ta razdvojenost i neusklađenost učenika najbolje očituje kakvo je stanje vladalo među njima. Oni ne prate jedni druge.

Uloga žena u Marka

Ženā u Markovu evanđelju nema uz grob. One su doduše bile blizu križa, ali su se u jednom času morale skloniti jer su vojnici zbog gužve i naguravanja rastjerali sve uokolo. Te su se žalosne žene sklonile u stranu razmišljajući o svojem Učitelju kako je okrutno ubijen, ali još okrutnije  i pokopan, bez pranja, bez pomazanja, pa odluče među sobom da će čim pukne zora prvoga dana u tjednu, pohrliti i na svoju ruku otvoriti grob te dostojno oprati vodom, pomazati uljima i poviti povojima tijelo svojega Učitelja.

Svi ostali učenici ostali su u velikoj sumnji. Jedino Ivan vjeruje. Vjeruje jer mu je za uskrsnuće kazala Majka Marija.

Marija Majka nije sa ženama. Marija je s Ivanom i ostalim učenicima. Da je Marija bila sa ženama, one bi znale da je Isus već pomazan, ali doznale bi još i važniju vijest, a to je da je Isus uskrsnuo. Marija Majka je znala da je Isus uskrsnuo i to je prvo rekla Ivanu. Zbog toga Ivan, čim je dotrčao na grob i vidio povoje, sam svjedoči da je odmah povjerovao (usp. Iv 20,8). Svi ostali učenici ostali su u velikoj sumnji. Jedino Ivan vjeruje. Vjeruje jer mu je za uskrsnuće kazala Majka Marija.

Anđeo kao momčić u Marka

Marko donosi detalj kako žene nisu imale uza se mirisnoga ulja, nego su ga išle kupiti. Marija je poznata po mirisavu ulju. Ona ga nije štedjela. Izlijevala ga je Isusu i na glavu i na noge. Zato sada u kući i nema ništa. Žene su, dakle, u subotu navečer, čim se smrklo, mogle hodati, a Magdalena, kako je često kupovala ulje, znala je točno gdje poći i kupiti ga. Ne žali ona svojih novaca pa ne kupuje jedno ulje, nego sve. Zato i stoji u Marka da su kupile miomirisa – množina. Žene u Markovoj naraciji ne čuju tutnjavu, ne vide blještavilo anđela, nego dolaze već pred svršen čin. Ali tek kada su došle do vrta, razmišljaju tko bi im mogao otkotrljati veliki nadgrobni kamen. Došavši u vrt, vidjele su da je kamen već otkotrljan.

Žene su, dakle, u subotu navečer, čim se smrklo, mogle hodati, a Magdalena, kako je često kupovala ulje, znala je točno gdje poći i kupiti ga.

Grčki glagol „apokilio“ prijevod je aramejskog glagola „galgal“, a znači „kotrljati s jednog mjesta na drugo“. Zakotrljani kamen, znači, nije blizu i na njemu nitko ne sjedi, nego je maknut podosta od groba. Dok u Evanđelju po Mateju anđeo zapovijeda ženama da se same uvjere u prazan grob, ovdje kod Marka same žene dolaze na tu ideju poviriti u grob. Zanimljive su ove tri „žensketirke“. Koliko god su pogubljene, nekako dobro funkcioniraju zajedno. Hrabre su, odvažne, odlučne. Ne boje se. Žene su to. U vrtu su među grobovima. Još je bio mrak pa cijela ta situacija dodatno tjera na strah i jezu. Ali one ne bježe, nego se drže jedna druge i ne poviruju, nego ulaze u grob – tako pripovijeda Marko – kad u grobu mladić, grčki „neaniaskos“, aramejski „bahur“, u značenju golobradi muškarac – srednjoškolac. Sjedio je, pripovijeda evanđelist, i to s desne strane groba nasuprot strani gdje je ležao Isus kako bi rukom mogao uprijeti u mjesto gdje su ležali Isusovi povoji.

U Mateja anđeo je strašan, sijeva mu iz očiju i lica, grmi i trese, a u Marka anđeo je u liku vrlo mlada čovjeka koji ne izaziva nikakav strah.

Taj momčić je u bijeloj haljini. Bijela boja hramska je boja, svećenička je to boja po kojoj su se isticali i razlikovali svećenici i leviti u Hramu. Kada su vidjele tog momčića, pomisle da je opet neka hramska rabota, a možda i zasjeda pa se prestrašiše. Tu je dobrano vidljiva razlika između Matejeva i Markova izvješća. U Mateja anđeo je strašan, sijeva mu iz očiju i lica, grmi i trese, a u Marka anđeo je u liku vrlo mlada čovjeka koji ne izaziva nikakav strah. Međutim, još je zanimljiviji paradoks koji slijedi. Žene u Matejevu evanđelju ne boje se strašnog anđela, nego ga gledaju kako ruši kamen, sjeda i razgovara s njima. U Marka su se žene prepale anđeoskog momčića.

Smetenost žena u Marka

U Matejevu evanđelju žene dolaze pogledati grob – kaže sveti tekst. One kao da već nešto znaju, kao da su već nešto načule, kao da očekuju upravo ono što im se događa pred očima. Međutim, Markove žene kao da ne znaju ništa o uskrsnuću. One su otjerane s Golgote i tako su smetene došle u Magdalenino sklonište te su još smetenije iz njega i izašle, kako bi vrhunac svoje smetenosti doživjele na grobu. Zanimljivo, ne boje se mraka, ne boje se groblja, ne boje se groba, ali se boje anđeoskog momčića. Marko je ovdje iskren. Ne uljepšava priču. Žene znaju tko je Isusa progonio, tko ga je osudio i tko razapeo. One znaju što su sve hramski svećenici kadri učiniti. Zbog toga su se i prestrašile. Mislile su da je doista po srijedi zasjeda. No anđeo blago podiže svoju desnicu i kaže im: „al tištomamna“ – „ne bojte se!“

Zanimljivo, ne boje se mraka, ne boje se groblja, ne boje se groba, ali se boje anđeoskog momčića. Marko je ovdje iskren. Ne uljepšava priču.

One zanijemješe; „et JEŠU mevakšot“ – „Isusa tražite“? One kimnu glavom; „hannacri“ – „Nazarećanina“? „Da“, zbunjeno će i u čudu; „haniclav“ – „raspetoga“? Uzdišu i potvrđuju. Anđeo im za sada govori ono što one same znaju o Isusu. Pratile su ga od njegove rodne Galileje do križa i tu su mu izgubile trag. Tada se anđeo ustaje i radosno im naviješta ono što one ne znaju: „hu kam“ – „On je ustao“; „ejnenu po“ – „nije ovdje“; „hine hammakom hazze“ – „evo mjesta gdje su ga položili“. Iz ovog plurala „položili“ znamo da nije samo Arimatejac bio taj koji je Isusa položio u grob, kako pripovijeda Marko (usp. Mk 15,46), nego da su tu bili Marija i Ivan te Nikodem. Sada, kada je anđeo upotpunio znanje ženama, trebale su znati cijelu priču.

I što je najčudnije – niti su otrčale do učenika, niti su kome što javile, nego ravno u Magdalenino sklonište.

Isus je s Golgote odnesen i položen u grob, ali ga sada više tamo nema, uskrsnuo je – a dokaz je mjesto gdje je ležao – kako reče anđeo. Ali anđeo ne staje tu, nego nastavlja: – Što se čeka, hitro do učenika i recite Petru da krenu jer je Isus već na putu u Galileju. Ali, ovo je ženama bilo previše. Tek se tada pometoše – pripovijeda sveti pisac – spopade ih silan strah i trepet pa stanu bježati koliko ih noge nose od groba. I što je najčudnije – niti su otrčale do učenika, niti su kome što javile, nego ravno u Magdalenino sklonište.

Spoznaja i vjera

Marko, dakle, hoće prikazati žene iz druge perspektive za razliku od Mateja. Za Mateja žene su kao prvi čovjek Adam koji gleda Božje divote, koji ga se ne boji, koji ga čuje i koji ga sluša. Za Marka žene ne znaju puno o Isusu. Markove žene ne znaju što se dogodilo poslije križa. One žale zemaljskog Isusa i žele mu iskazati krajnju ljubav pomazanjem njegova mrtvog tijela i za to su se spremale – ali ovo – ovo što su doživjele na grobu, bilo je za njih previše. Pomiješao se tu strah, trepet, neznanje, bjelina, raspoloženi anđeo… i tu se završava Markovo evanđelje. Sve dalje je dodatak kasnijih prepisivača.

Zašto Marko završava tako?

Marko je izvrstan antropolog. On gleda prosječnog vjernika koji ne poznaje Isusa kao učenici. Marko promatra vjernika kojemu stvarnost govori jedno, a anđeoske riječi drugo. Stvarnost je da su samo koji dan ranije bili svjedoci stravična zločina i ubojstva koje je pratilo zastrašivanje i prijetnja. Vidjeli su kako je Isus umro i tu završava sva spoznaja, ali ne i vjera. Vjera leži u riječima anđela.

O tome treba govoriti Crkva, ne o raspeću i smrti, nego o uskrsnuću koje se ne može zatvoriti u grob, životu koji ne može ugasiti smrt i putu što se ne da prepriječiti, zaustaviti ili preusmjeriti jer je na njemu sam pobjednik groba, zauvijek uskrsli i vječno živi Isus Krist Gospodin.

Drugim riječima, evanđelist promatra Crkvu koja pati, koja je progonjena, čije vjernike odvlače na rubove grada i šibaju, kamenuju i usmrćuju. To je jedna strana vidljive slike Crkve, ali s njezine druge, duhovne strane stoji anđeo, ne osvetnik koji žari, pali i kažnjava, nego bezbrižni dječarac koji bodri opterećenu Crkvu da se ne boji, jer Isusova Crkva, Nazarećaninova hodajuća Crkva, raspeta Crkva, nije oborena, nije mrtva, nije nestala. Naprotiv, ona uskrisava i putuje do svoje Galileje. O tome treba govoriti Crkva, ne o raspeću i smrti, nego o uskrsnuću koje se ne može zatvoriti u grob, životu koji ne može ugasiti smrt i putu što se ne da prepriječiti, zaustaviti ili preusmjeriti jer je na njemu sam pobjednik groba, zauvijek uskrsli i vječno živi Isus Krist Gospodin.