Budi dio naše mreže

Uskrsni susret nije smiraj i mirovanje, nego je poslanje!

Produženi medicinski kućni pritvor, nošen krilaticom "ostanite doma" s Bijelom nedjeljom 2020. učinio nas je vrlo pozornima na dvostruki opis kako su učenici "u strahu zatvorili vrata" (Iv 20,19); ostaju "unutra", iza "zaključanih vrata" (20,26). Evanđelje utješno svjedoči da ih baš ondje, u takvu stanju, Gospodin pohađa, poručuje p. Niko Bilić, profesor na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti.

/ ps

Tko donosi radost i mir?

U naše “online-doba” i za života na daljinu osobito smo radosni i Bogu zahvalni na svim medijima koji nastavljaju ispunjavati svrhu Ivanova evanđelja: da čitatelji vjeruju i da vjerujući imaju život u Isusu, iščekivanom Mesiji, Sinu Božjemu (Iv 20,31). Zato je vrijedilo popisati bar neka od znamenja koja je učinio (usp. 20,30). S istom svrhom sveti Luka opisuje u Djelima apostolskim one koji su prvi “prigrlili vjeru” (Dj 2,44) jer sada, gle, apostoli “čine znamenja” (2,43). Tako je i s Petrovim glasom koji sveto odjekuje u Poslanici, govoreći da nas “po vjeri čuva Božja snaga” (1 Pt 1,5).

Radost kao zadatak

Sva tri liturgijska čitanja na Bijelu nedjelju zajednički ističu glavni dar koji uskrsnuće Kristovo donosi u ljudska srca i koji nas izravno vodi na polazišni program pape Franje: Radost Evanđelja. Učenici, vidjevši Gospodina, obradovali su se, svjedoči opis uskrsne večeri (grč. χαίρω Iv 20,20). Iz toga zametka razvija se dragocjen običaj u vrijeme Djela apostolskih: doma zajednički blaguju u radosti (grč. ἀγαλλιάω Dj 2,46). Na istoj osnovici sv. Petar može uputiti poziv, koji u vrijeme krize izvrsno razumijemo: “Radujte se!” (grč. ἀγαλλιάω 1 Pt 1,6), makar ovaj čas različite kušnje donose žalost. Osobito pak vrijedi znakovito upozorenje u Petrovoj poslanici da kršćani i kad još ne vide Isusa, zbog vjere u njega, kliču od radosti (grč. ἀγαλλιάω + χαρά 1 Pt 1,8). Dobro je Petar u srce pohranio i izravno primjenjuje blaženstvo koje je Toma čuo iz Gospodinovih usta (Iv 20,29). Utješno je prepoznati kako je to isti onaj opis kojim je sam Isus sažeo sva blaženstva na početku Govora na gori, pozivljući na kraju: “Radujte se i kličite!” (grč. χαίρω + ἀγαλλιάω Mt 5,12).

Dok s čežnjom iščekujemo Euharistiju uživo, duboko osjećamo o čemu je riječ.

I radosno druženje u kući (Dj 2,46) i radost unatoč prolazne žalosti (1 Pt 1,6) rijedak su dragulj u novozavjetnom biblijskom rječniku jer opisuju kliktaj vrhunske radosti koji osobito cijenimo. Da, naznačuje ovaj opis nebesku radost praoca Abrahama koji je vidio Isusov dan (ἀγαλλιάω Iv 8,56). Ali mi je ovdje na zemlji poznajemo jer duh Majke Marije klikće u Bogu, Spasitelju (ἀγαλλιάω Lk 1,47), a njezin će Sin Isus uskliknuti u Duhu Svetome i slaviti Oca, Gospodara neba i zemlje, koji svoju tajnu objavljuje malenima (ἀγαλλιάω Lk 10,21). Je li to ona Isusova radost za koju u posvećenu času zajedničkoga blagovanja u kući otvoreno priopćava učenicima “da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (Iv 15,11)? Dok s čežnjom iščekujemo Euharistiju uživo, duboko osjećamo o čemu je riječ. Mudri, cijenjeni učitelj kršćanske duhovnosti, sv. Ignacije, traži da u razmatranju Isusova uskrsnuća svjesno sami sebe svom snagom potičemo i od Boga molimo dar unutarnje radosti, kao što smo kod muke svim silama tražili i pobuđivali žalost s Kristom patnikom. Sada imamo sve uvjete za to.

Povijesna uskrsna večer

Na uskrsnu večer, kao i prije za javnoga djelovanja, s dobrostivim autoritetom, kojim sama sebe nudi – na njega se mogu osloniti, – Učitelj staje u sredinu, posred učenika (Iv 20,19). Nema pritom prijekora ni prijezira, nema tumačenja i podrobnoga prorađivanja, kako i zašto su pobjegli, premda su zanosno obećavali vjernost (“svi učenici” Mt 26,35). Paklenski virus izdaje, osude i nijekanja Kristova Srca dobiva cjepivo u pandemiji božanskoga milosrđa koja započinje blaženim uskrsnim bratskim pozdravom koji uvečer stiže, a ima moć prodrijeti do dna i zahvatiti najuzvišenije mistične visine. “Mir vama!” (Iv 20,19) – kaže Isus svojima, najavljujući tako unaprijed otpuštenje grijeha koje će im sada povjeriti (20,23). Oproštenje i mir neka se milosno spuste na savjest koja je izdala Isusa, sramotno pogazila svoju vlastitu riječ, zagušila se u strahu od progonitelja, nasilnika. Ponavlja Gospodin isto: “Mir vama!” (Iv 20,21) kao što je u Maslinskomu vrtu morao i opet istaknuti: “Ja sam” (Iv 18,8) jer su prvi put pred silinom njegove osobe ustuknuli, popadali (18,6).

Strah za vlastiti život, postat će sveti strah Božji koji svakom spaseniku prožima dušu

Večer uskrsnoga dana prekretnica je u povijesti. Premda je Gospodin već izjutra uskrsnuo (usp. “rano”, “još za mraka” Iv 20,1), učenici su još uvijek u strahu, zatvoreni (Iv 20,19). Iako su Magdalena i neke vjerne uskrsne žene-ljubiteljice već doduše doživjele milosni susret s Gospodinom (Mt 28,9; Iv 20,16) i izvijestile o tome, ipak nisu naišle na povjerenje (usp. Lk 16,11; Lk 24,11.22; Iv 20,18). Ljubljeni učenik povjerovao je vidjevši nutrinu groba (Iv 20,8); Šimunu, apostolskom prvaku, Gospodin se ukazao (Lk 24,34; 1 Kor 15,5) i dvojica u obližnjemu selu Emaus prepoznali su ga u lomljenju kruha (Lk 24,31 usp. Mk 16,12). No tek s večernjim smirajem dolazi preokret u okupljenu živu zajednicu. Počinje ključan proces: strah za vlastiti život (Iv 20,19), postat će sveti strah Božji koji svakom spaseniku prožima dušu, kako će poslije Djela apostolska izvijestiti (Dj 2,43). Utjelovljeni Sin Božji, u kojemu će Crkva tijekom vjekova prepoznavati pravoga Boga i pravoga čovjeka, dokazuje nazočnost svojega uskrsnoga tijela pred svojim pratiocima. Dolazi među njih, premda su vrata zatvorena – jedanput, pa drugi put (Iv 20,19.26).

Uskrsno tijelo Isusovo

Svoju stvarnu i živu prisutnost u tijelu, na zemlji, očitovat će pokazujući im ruke i bok (Iv 20,20). Isus diše – očito je u njegovu dahu (Iv 20,22). Čavli kojima mu probodoše ruke i noge, kada su ga razapeli na križ, ostavili su žive biljege (Iv 20,25). Koplje, kojim su ga proboli da utvrde smrt prije nego su mu tijelo skinuli s križa, ostavilo je ranu na boku. Sve su to rane Kristove koje će nevjerni Toma biti pozvan ne tek očima vidjeti, nego prstom i rukom opipati, vlastoručno dodirnuti, tjelesno provjeriti (Iv 20,27). Svete su to rane koje su i danas u središtu našega klanjanja Srcu Isusovu i milosrđu Božjem. U potresu razorena Bazilika u središtu Zagreba postala je znak vremena koji poziva na iskrenu, ponovljenu zahvalu svima vama, cijenjeni dobročinitelji obnove, i na toplu preporuku svima vama koji još želite pročitati molbu isusovačkoga poglavara na web stranici isusovci.hr.

Bazilika Srca Isusova

Kao što je otvoreno Isus u sredinu stao i ponudio svoje vlastito ja, duhovno središte svoje božanske osobe, tako on šireći ruke, izlaže samoga sebe u tijelu, ranjiv. Nezaštićenim ostavlja središnji dio svojega tijela, svoj bok i svoja rebra (grč. πλευρά Iv 19,39; 20,20.25.27), svoja prsa, uz koja se ljubljeni učenik bio privinuo za vrijeme Posljednje večere (grč. στηθος Iv 13,25). Pokazuje koji je oslonac, gdje je izvor i kolika je cijena onoga mira  koji dariva – kako je upravo rekao (20,19), i evo sad će opet ponoviti (r. 21). Na početku Stvoritelj je Adamu-čovjeku izvadio rebro (Post 2,21), na uskrsnu večer Sin Čovječji – nakon tvrdoga sna prave ljudske smrti – pokazuje svoj probodeni bok (Iv 20,20).

Virus o kojem cijeli svijet iz dana u dan neumorno zbori jasno nas upozorava koliko ono, što je oku nevidljivo, može biti presudno za naš život.

Kontemplacija uskrsnoga Tijela Kristova, koliko ga Pismo opisuje i Predaja pamti, povlastica je u 40 dana po Uskrsu i najbolje nas uvodi u bit naše vjere. Nije Isus tek na duhovan način došao među svoje; nije jednostavno otišao s ovoga svijeta kako to bijaše do trećega dana u grobu, a nije još ni uzašao k Ocu. Istina, kršćanin sa životnom nadom gleda na “baštinu pohranjenu na nebesima” (1 Pt 1,4), ondje. Ali baš zato brine se za život ovdje, poštuje od Boga povjerenu Zemlju i svemir, njeguje vjerničko zajedništvo u dobrima (Dj 2,44), lomi kruh s bližnjima (usp. Dj 2,42.46). Spasenje će se tek “objaviti u posljednje vrijeme” (1 Pt 1,5), o zaključnom “Objavljenju Isusa Krista” (1,7), ali usklik neizrecive radosti dariva nam svrha koju – neuvijeno poručuje Petar – već postigosmo: spasenje duša (1,9). Virus o kojem cijeli svijet iz dana u dan neumorno zbori jasno nas upozorava koliko ono, što je oku nevidljivo, može biti presudno za naš život. Stoga još bolje razumijemo pohvalu u Petrovoj poslanici da ljubimo Gospodina iako ga ne vidimo (1 Pt 1,8), baš kako čuvena Isusova pouka Tomi i traži.

Uskrsna misija

Ono što na uskrsnu večer slijedi odmah će pokazati da da uskrsni susret nije smiraj i mirovanje, nego je zadaća, poslanje. Isus na nov način povezuje učenike sa samim sobom, uvodi ih u nutrinu svoje svete, božanske povezanosti s nebeskim Ocem. Kao što je Otac njega poslao, tako sada uskrsli Isus svoje učenike šalje (usp. Iv 20,21). To je misija od koje se sastoji život Crkve i odmah nas podsjeća na omiljeni, ustrajni zov koji nam papa Franjo upućuje: “Idite! – Pomozite bližnjima u nevolji! Idite na periferije!”.

Objasnit će Gospodin: kao uzor stoji ono što je sam upravo učinio donijevši mir u njihove savjesti. Otac ga je, uskrisivši ga od mrtvih, poslao da dođe k svojima i kaže im: “Mir vama”. Sada će učenici dobiti taj zadatak da duše oslobađaju od grijeha. Ali to je ujedno institucija Božjega suda: kojima zadrže grijehe, zadržani su im (Iv 20,23). Tko ne želi pripravna srca primiti Gospodina koji dolazi i kaže: “Mir”, ostaje u svom nemiru koji razdire, vrijeđa iznutra i unaokolo. Uskrs 2020. poziv je na globalno kajanje za grijehe, pomirenje s Bogom i novi život s Kristom.

Nedjelja Božjega milosrđa, ove godine svega nekoliko dana nakon rođendana Pape u miru, Benedikta XVI. u svijest nam odmah doziva njegova prethodnika sv. Ivana Pavla II., našega hrvatskoga zaštitnika i zaštitnika Kristove Europe. Znamo koliko je sveti Papa, koji je ustanovio Nedjelju milosrđa, učinio za Hrvatsku pa ćemo sada, kad smo o Uskrsu ove 2020. godine na svojevrsnu vrhuncu našega reda na čelu Vijeća Europske unije, radosno i ozbiljno, u okvirima pandemije, lako priznati presudnu duhovnu dimenziju u životu europskoga čovjeka i europskih naroda. Naš Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu dobro zna: Želi li Europa život, pravi put nudi Kristov program koji je sv. Ivan Pavao II. sažeo u usrdan, ustrajan poziv na civilizaciju ljubavi i novu evangelizaciju. Bez toga idemo u osiguranu propast.

Dok se po svem svijetu zbog vjere najviše, bez ikakva smisla, progone kršćani, koliko je promašeno sama sebe isključiti iz Crkve nepriznavanjem odreknuća Pape u miru, prijezirom Pape i biskupa, a prisvajati si naziv “katolik”!

Je li uskrsno vrijeme ove godine istinska prigoda da ispitamo kako razumjeti Krista u 21. stoljeću i da razvijamo zdravu teologiju za svakoga? Dok se po svem svijetu zbog vjere najviše, bez ikakva smisla, progone kršćani, koliko je promašeno sama sebe isključiti iz Crkve nepriznavanjem odreknuća Pape u miru, prijezirom Pape i biskupa, a prisvajati si naziv “katolik”! Pandemija nas čini osobito osjetljivima na ljude koji dnevno umiru od gladi i od bolesti, od namjerno izazvanih ratova i industrije ubijanja nerođenih, pa nam je jasno koliko je pogrešno davati značenje nesretnim štićenicima zlobnih investicija koji izazivaju incidente, svode se na ispraznu bitku riječima, nepoučeni o kršćanskoj vjeri, zarobljavaju sami sebe ružnom filmskom maštarijom i vrijeđaju izvorni, starozavjetni Božji narod. Zar Kristovi vjerni i danas ne “uživaju naklonost svega naroda” (usp. Dj 2,47)? Svećenik, Kristovom vlašću koju po Crkvi prima, lako će nas poučiti: kojemu ekranu, kojoj stranici poklanjamo pozornost, kamo upravljamo svoje oči i čime hranimo pameti, o tome odlučujemo svojom slobodnom voljom.

Kristov životni dah

U središtu uskrsne večeri jest Kristov životni dah. Dokazujući još jednom svoj tjelesni život, Isus je dahnuo u njih (grč. ἐνεφύσησεν Iv 20,22). Taj važan znamen u Grčkoj Bibliji doslovce preslikava postupak Stvoritelja kojim na početku čovjeku daje život (grč. ἐνεφύσησεν Post 2,7). Čovjek, od fizikalnih i kemijskih elemenata poznatoga svijeta sazdan, postade živom dušom. U početku bijaše to dah života, Božji dar. Sada, “uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu” (Iv 20,19), Isus otvoreno kaže: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22). Već se zbiva ono što će biti svečano i slavno u punini dovršeno u obličju plamenih jezika tek na Pedeseti dan (Dj 2,3). Je li pretjerano misliti kako je to upravo onaj Duh koji je Raspeti u ruke Očeve na času smrti riječima psalma povjerio  (Ps 31,6; Lk 23,46) – vječni božanski Duh ljubavi Oca i Sina koji ih svetim vezom veže, koji nosi opstojnost božanske Osobe Kristove? Svakako Kristov životni dah razjašnjava zašto Ivanovo evanđelje samo sebe definira kao knjigu kojoj je svrha da imamo život (Iv 20,31).

Slika Stvoriteljeva djelovanja u Kristovu dahu osnovica je, naime, na kojoj je jasno zašto Petrova poslanica proglašava da nam je uskrsnućem Isusovim njegov nebeski Otac “po svom velikom smilovanju” iznova podario život (1 Pt 1,3), ponovno nam je postao Otac, opet smo njegova djeca. Petar je očito saznao i dobro zapamtio kako je Učitelj u zaštićenom, noćnom razgovoru Nikodemu govorio o novom rođenju (Iv 3,3.7). Danas, za vrijeme pandemije, koja je mlade i stare pokosila, nakon opakoga potresa i produženoga podrhtavanja tla, jako smo svjesni što nam život znači.

Nevjerni Toma

Koliku moć ima Kristov životni dah izvrsno će “za osam dana” (Iv 20,26) pokazati dobro znani primjer apostola Tome. Od njegova odrješita: “Ne, sigurno neću vjerovati” (20,25) dovodi ga do uzora predane adoracije, do bogoštovnoga priznanja kojim se Crkva i u trećem tisućljeću klanja Isusu, izričući jedinu pravu vjeroispovijest: “Gospodin moj i Bog moj!” (20,28). Pred Tomom koji je prvi i jedini od učenika već tamo, prije negoli pođoše do prijatelja Lazara, rekao: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16), kolege apostoli doživjet će prvi pastoralni neuspjeh, kerigma im promašena. Očito im nije povjerovao, kao što ni oni nisu uskrsnim ženama vjerovali.

Toma je jedan od apostola kojima su zvanje i identitet provreli iz Isusove molitve – cijelu noć joj je posvetio (Lk 6,12) – i iz Gospodinova odabira kad je “pozvao koje je sam htio” (Mk 3,13), da “budu s njime” (3,13), da ih “nazove prijateljima” (Iv 15,15). Toma, koji je Blizanac, poput Ezava i Jakova, zacijelo je obilježen onom osebujnom, trajno živom povezanošću s bratom ili sestrom koja ga čini posebice otvorenim. Za razliku od Petra i Andrije, te Ivana i Jakova, koji su kao braća pozvani, Toma je među apostolskom Dvanaestoricom sam, ali njegova raskriljena, iskrena duša vidi se, ne tek kad kreću u Betaniju k Lazaru, nego i u nedužnoj logici kojom za dubokih teoloških razgovora kod blagovanja Pashe pita i dobiva čuven Učiteljev odgovor: “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6).

Sv. Toma apostol

Krist – pedagog

Kada ga Gospodin kod idućega uskrsnog susreta zatekne u zajednici apostola, pokazat će pred njim milosrdno srce Dobroga Pastira. Nakon jednakoga mironosnog pozdrava, ostale učenike takoreći ostavlja po strani i posvećuje se “izgubljenoj ovci”. Riječima kojima se obraća Tomi pokazuje ponajprije da kao vrhunski pedagog odlično poznaje svojega učenika. Prepoznaje do u tančine i uvažava želju koju je Toma priopćio ne njemu, nego ostalim apostolima kad su mu nakon susreta s Isusom svjedočili. Gospodi ne grdi i ne odbacuje Tomino egzistencijalno traženje, iskreno iznesenu dubinsku potrebu duše, živu ljudsku čežnju. Toma traži autentično iskustvo – što u suvremenom svijetu odmah razumijemo i sjećamo se starozavjetnoga Mojsija koji upozorava na ključnu zasadu biblijske vjere: “Vi ste sami vidjeli” što je Gospodin učinio (usp. Izl 19,4; Pnz 11,2).

Isus Krist u svemu prihvaća Tomine uvjete, odobrava u svim stavkama njegov zahtjev.

Pred Tomom Učitelj izriče i drugu glasovitu rečenicu koja će ući u opću kulturu; Isus postavlja trajno načelo, još jedno blaženstvo: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ali pred svojim učenikom milosrdno odstupa od uzvišenoga, pravomoćnog principa. Prilagođeno mu pristupa, kao uostalom i ostalima apostolima koji sami potvrđuju: “Vidjeli smo” (Iv 20,25). Isus Krist u svemu prihvaća Tomine uvjete, odobrava u svim stavkama njegov zahtjev. Izrijekom nabraja, ponavlja: i prst i ruku, i gledanje i dodir, i svoje ruke i svoj bok (Iv 19,25.27). Štoviše, ne samo da poštuje Tominu želju, nego je preuzima i pretvara u svoju zapovijed. Svojemu učeniku naređuje: “Prinesi prst! Pogledaj! Stavi ruku! (Iv 19,27).

Po kućama

Produženi medicinski kućni pritvor, nošen krilaticom “ostanite doma” s Bijelom nedjeljom 2020. učinio nas je vrlo pozornima na dvostruki opis kako su učenici “u strahu zatvorili vrata” (Iv 20,19); ostaju “unutra”, iza “zaključanih vrata” (20,26). Evanđelje utješno svjedoči da ih baš ondje, u takvu stanju, Gospodin pohađa. Njegova je inicijativa, jednako kao što on – ne ljudsko umijeće – prema izvještaju u Djelima apostolskim “iz dana u dan zajednici pridružuje spasenike” (Dj 2,47). U izolaciji još bolje razumijemo početke i izvor crkvenoga života za koje čuveni podatak svjedoči kako su “u kućama lomili kruh” (Dj 2,46), “združeni” (grč. “na istome mjestu” 2,44). Osobito se divimo njihovoj postojanosti (2,42.46): svaki dan, ustrajno, oni njeguju sveto znanje – apostolski nauk, njeguju život zajednice i molitvu, hvale Boga.

Istina, oni su u Prvoj Crkvi također išli u Hram za čim, dok su crkve privremeno zatvorene, čeznemo i to nam nedostaje, ali uskoro ćemo opet ići, uskoro!

Početak postojanoga okupljanja, početak ove euharistijske discipline očito je u evanđeoskom svjedočanstvu da su na okupu ne samo na uskrsnu “večer toga istoga dana” (Iv 20,19), nego i “nakon osam dana” (26) kad je Toma s njima. Istina, oni su u Prvoj Crkvi također išli u Hram za čim, dok su crkve privremeno zatvorene, čeznemo i to nam nedostaje, ali uskoro ćemo opet ići, uskoro! Sve ostalo – i nauk, i zajedništvo, i molitvu, ta bitna svojstva bez kojih nam službeno bogoslužje malo vrijedi, dužni smo živo i jedro poput Prve Crkve ostvarivati. Ništa nas ne priječi. Vrijedno je dapače zamijetiti da Gospodin među svoje ne dolazi u Hramu, nego upravo ondje iza zatvorenih vrata. Lomljenje kruha posvećuje dom u kojem živi obitelj, u kojemu se razvijaju počeci Euharistije.

Božja zapovijed

Svesvjetska uzbuna koju je podigao novi koronavirus i bolest koja već svojim imenom podsjeća da je iz prošle, a ne iz ove 2020. godine, izvrstan je poziv da pregledamo koliko smo bili zanemarili, ispričali se i iz naše savjesti potisnuli najstrožu obvezu, koja nas pod težak grijeh veže da nedjeljom i na svaki zapovijedani blagdan idemo u crkvu i sudjelujemo na svetoj misi. Dobro je da smo pogođeni nedostatkom, trpimo. Ali budne čežnje, kakva je Tomu živom Kristu vukla, sada jasno prepoznajemo smisao i utemeljenje ove zapovijedi.

 

Ključne riječi:
Bijela nedjelja p. Niko Bilić

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja