U samom srcu Pariza, časne sestre iz betlehemske monaške obitelji, Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetog Bruna vode skriveni život kontemplacije.
Sedam je ujutro, Pariz se budi… U samostanu Notre-Dame de la Présence de Dieu (“Naša Gospa od Božje prisutnosti”), himne se dižu od zore, javlja Aleteia.
Parižani to vjerojatno ne znaju, kao što ne znaju ni za postojanje ovog samostana smještenog u srcu prijestolnice. Ipak, kad prođu kroz vrata crkve, znatiželjnici i redoviti posjetitelji imaju priliku na trenutak se odvojiti od neprestane gradske buke.
Zvanje u zvanju
Redovnička obitelj iz Betlehema Uznesenja Djevice Marije i svetog Bruna ima trinaest samostana u Francuskoj. Većina njih se nalazi izvan grada, ali samostan o kojem ovdje pišemo nalazi se u srcu Pariza, a u njemu svoj redovnički život živi 14 časnih sestara, u dobi od 36 do 91 godina. “Poziv unutar zvanja”, kako ga opisuju Male sestre iz Betlehema.
S. Félicité nije dvojila u izboru samostana. Betlehemskoj obitelji pridružila se 2011. godine. “Upravo sam počela raditi u financijama u La Défenseu”, istaknula je i pri tom dodala: “Ali unatoč tome imala sam vrlo jaku želju za kontemplativnim pozivom. Kad sam ušla u ovu crkvu, odmah sam bio privučena Presvetim Sakramentom i osjetila sam poziv da ostanem tu, kod nogu Gospodinovih.”
Molitva, liturgija i klanjanje
Euharistijsko klanjanje jedan je od stupova monaškog života u betlehemskoj zajednici. Zajednica je osnovana nedugo nakon što je Pio XII. proglasio dogmu o Uznesenju 1950. godine. Novi regruti tada su se s kartuzijancima oslanjali na duhovnost pustinjskih otaca, koju je predao sveti Bruno.
Poslani su na Istok, posebice u grčke samostane, odakle su vratili bizantsku liturgiju s njezinim pjesmama i gestama, prvenstveno metanijama ( napomena urednika : gesta koja se sastoji od spuštanja na zemlju i ponovnog ustajanja u istom pokretu) . “Od Crkve smo dobili poziv da budemo kao most između monaške tradicije Istoka i Zapada. Disati s dva plućna krila, kako je volio reći Ivan Pavao II.
Betlehemske redovnice žive prije svega u samoći i tišini. Dan započinju molitvom u kapelici. Od svih bogoslužja, dvije su otvorene za javnost: jutarnja i večernja molitva i nedjeljna misa. Vjernici se mogu doći pokloniti Presvetom svaki dan osim ponedjeljka, kada je izloženo svakog poslijepodneva u velikoj pokaznici. Između bogoslužja sestre provode vrijeme u učenju, a zatim se bave svojim svakodnevnim poslovima: rukotvorinama, gostoprimstvom, kuhanjem…
Kucajuće srce svijeta
“Ovdje u Parizu smo doslovno u srcu svijeta. Sirene, vika, glazba, vatrogasci… stalni su podsjetnik da smo ovdje pozvani na molitvu i zagovor za sve, kroz slabost vlastitog srca, ranjivost naše ljudskosti,“ nastavlja s. Félicité. “Kad izlazimo iz svojih ćelija, gledamo izravno u crkvu. Naš je poziv obilježen mjestima. To je stalno bdijenje, poput stražara Gospodnjih.”
I s. Église-Marie otkrila je svoj poziv u Parizu. Studentica povijesti, slučajno je ušla u crkvu na Trgu Victora Hugoa 2007. “Isusova me prisutnost zahvatila”, prisjeća se. U početku kao časna sestra u Lourdesu, gdje je ostala 13 godina, vratila se u Pariz tek u listopadu 2023. „U svim samostanima doživljavamo istu stvarnost. Tišina je prije svega prisutnost”, napominje ona. “Možete biti okruženi tišinom, a srce ispunjeno bukom… Iznad svega, na nama je da stvorimo tišinu u srcu i dođemo pred Gospodina.”
Tek što je izgovorila te riječi, telefon joj je zazvonio u džepu. Poput s. Félicité, s. Marie-Eglise je zadužena za gostoprimstvo, koje ima veliku ulogu u njihovom kontemplativnom životu.
Svaka časna sestra dodijeljena je određenom zadatku između različitih vjerskih službi i vremena učenja. Sestre žive radeći svojim rukama: svijeće, nakit, drveni kipovi, zemljano posuđe i naravno ikonopis. Kao i kod pravoslavaca, ikonopis se smatra pravim oblikom molitve, zbog čega se sestre izoliraju u svojim malim ateljeima kako bi slikale u tišini i molitvi.
O sakristiji se brine s. Sabina. U Pariz je stigla 1979., osam godina nakon što se pridružila samostanu, baš kad se zajednica nastanila u crkvi. “Došao sam čistiti i pomoći oko selidbe. Trebao je biti samo vikend, ali na kraju sam ostala”, ispričala je kroz osmijeh.
Uz s. Paulu jedna je od najstarijih članica pariške zajednice. “Naravno da se razlikuje od drugih samostana. Uvjeti su teži. Ali mi nismo ovdje zbog sebe, mi smo ovdje zbog Krista. Učimo živjeti s ovom posebnom stvarnošću, a to daje drugu dimenziju molitvi,” kaže s. Paule.
Vrijeme za odmor
Kako bismo sestrama omogućili da izađu na svježi zrak, u rasporedu imaju nekoliko pauza u danu za odmori. Jednom tjedno zajednica ide u ranu jutarnju šetnju šumom Versailles. A, nedaleko od Pariza, samostan Poligny (Seine-et-Marne) prima sve one koji žele provesti svoj “pustinjski dan” daleko od užurbanosti grada. Tri tjedna godišnje, pariški samostan zatvara svoja vrata kako bi njegovi stanari mogli otići na odmor u jedan od samostana u prirodi.
„To su mali aranžmani koji su specifični za naš samostan, koji nam daju da malo odahnemo“, kaže s. Félicité sa smiješkom. “Petkom, koji je dan posta, dopušteni su nam mali dodaci poput sira ili banane koji nam pomažu da lakše preživimo dan”, nastavlja ona. “Postoji prava mudrost i pažnja od strane naših poglavara koji su pažljivi prema svakome od nas. Znaju da je ovo specifična i napornija situacija. Ima sestara kojima su ti uvjeti nepremostivi, u tom slučaju odlaze jer im je potrebna priroda i veliki mir.”
Mir i tišina bili su ono što je s. Cécile, 91 godina i najstarija članica zajednice, isprva tražila. U početku je bila redovnica salezijanka, a nakon toga pridružila se Betlehemskoj redovničkoj obitelji 1986., otkrivši žarku želju za kontemplacijom, i nedugo nakon toga stigla je u Pariz. “Oh, to je zadnje što bih odabrala”, priznaje uz smijeh. “Pariz mi se nije sviđao, ali pristala sam i sad sam ovdje. Sretna sam. Živim s Gospodinom i to je najvažnije i u to nikada nisam sumnjala.” S. Cécile ima samo jedan savjet za mlade žene koje se pitaju o svom redovničkom pozivu: „Dođite! Vidjet ćete. Tražila sam Boga i našla sam ga. Pokušajte.”