Stana Pehar, članica molitvene zajednice Nanovo rođeni, na jednom od otvorenih susreta u svibnju održala nagovor pod nazivom “Umorna od moranja”. Na vlastitom primjeru objasnila je mentalitet “moranja” – pritiska od postizanja svega zacrtanoga u zadanom roku –  koji sa sobom nosi niz problema u odnosima s drugima i poimanju vlastitog identiteta. Naglasila je duhovnu pozadinu problematičnog mentaliteta i uloge koje nam nameće u svakodnevici.

Tiranija moranja – tko nam je nameće?

“Mentalitet svijeta, koji je toliko glasan i nametljiv, nameće nam imaginarne potrebe. Reklame, marketing i jumbo plakati hrane nas idealima ljepote i posjedovanja koji nam nisu dostižni”, osvrnula se Stana na izloženost komercijalizmu koji ovaj svijet pokreće.

“Ja se od same riječi ‘moram’ osjećam umorna. To je ono što me stavlja u okvire i sužava izbore.”

Brojne žene žive u uvjerenju da moraju sve, tako je i sama Stana iznijela svoja razmišljanja o ulozi žene: “Kažu žene drže tri ćoška u kući – one su izdržljivije na duge rute s ponavljajućim radnjama. Muškarci su izdržljiviji na kraće napore jačeg intenziteta. Ako nisam skuhala, osjećala bih grižnju savjesti – da nisam dobra majka i supruga. Osjećala sam se manje vrijednom, lijenom i nesposobnom”.

“Želim vam ukazat na duhovnu pozadinu ovih misli koje sam i sama prošla, a to je da nas Zli uvjerava u ove laži- lijena, nesposobna, nespretna i manje vrijedna”, istaknula je Stana u svom nagovoru.

“Moram bit maksimalno dobra, skoro pa savršena. Moram bit dobra majka, supruga, kuharica, zaposlenica…”, neka su od razmišljanja u koja upadaju žene, kako je istaknula.

Što se mora nije teško

“Sve što moramo automatski je teško. Zašto? Zato što nismo prihvatili te obveze. Pokušavamo sebi i drugima pokazati koliko vrijedimo i postajemo nešto što nismo i što ne možemo opsluživati jer nam tijelo govori da smo na rezervi. Frustrirani smo, niskog praga tolerancije za bližnje, a ne odustajemo – sami sebe uvjeravamo da sve stignemo i da sve možemo. Uvjeravamo se u laž.”

“Naša nas moranja sputavaju i talože se u nama dok pritisak u prsima ne naraste. Kako ćeš priznat da ne možeš što si prije mogao/la? Danas si ne možemo priuštiti reći: ‘Umorna sam!’, a ako to ne možemo jesmo li mi onda slobodni? Nije li i ovdje duhovna pozadina u pitanju ako ja ne mogu reći istinu?”, pojasnila je i nadodala: “Svi imamo različite kapacitete i treba se ponašati u skladu sa svojim kapacitetom”, naglasila je Stana.

Zašto ostajemo u tiraniji moranja?

“Ostajemo, prvotno jer nas stavlja u ulogu žrtve. Mi smo počeli za sve govorit da moramo, kao da nemamo izbora. Što više napravim, više vrijedim – laž u koju nas Zli uvjerava”, objasnila je Stana.

Opereš – isprlja se. Skuhaš – pojede se. Ispeglaš – izgužva se.

“Isus nas ne poziva da budemo uspješni nego da budemo sveti. Ako sebe nazivamo vjernicima, koga slušamo? Onaj glas koji me uvjerava kako nisam dobra i kako sam usporena ili onaj glas koji me blago i nježno potiče na svetost?”, zapitala se govornica.

“Mi želimo skrenuti pozornost na sebe, gladne pažnje i pohvale. Kada je ne dobivamo i ostajemo u poziciji žrtve pitajući se: ‘Što ja sve radim, a ne primjećuju?’ Opet se dotičemo duhovne pozadine, a to je duh samosažaljenja i duh lažnog identiteta. Nastojimo se uklopit u idealiziranu sliku sebe. Koliko često izgovorimo to ‘moramo’ kao da smo mučenice, ali ne za Božje kraljevstvo nego za vlastiti ego i nedostatak poniznosti.”

Sve što moramo radimo nerado, a kad radimo nerado onda nema zasluga za Nebo.

“Moram u kupovinu, moram frizeru, moram u svatove, moram na kavu – i ono što nam treba bit ugodno i to mi je pod moram. Poštapalica ‘moram’ uvukla se i u odnos s Bogom – moram čitat Bibliju, moram molit navečer, primijetila je govornica.

Drugi razlog ostajanja – podloga za hvalisanje i nadimanje. Opet se tu radi o našoj oholosti i laži jer sebe uvjeravamo kako smo dobre i kako nam sve funkcionira.

“Razlikovanje stvarnih moranja jesu uloge gdje smo nezamjenjivi. Moje je biti majka, ne razmišljam da me Bog osposobio za majčinsku ulogu jer to nije moranje to je blagoslov. Druga uloga gdje me nitko ne može zamijenit je uloga supruge. Obvezala sam se Bogu, a i suprugu. To je nešto što ja jesam, nije nešto što moram. Ne samo da te uloge prihvaćam nego i zahvaljujem na njima.”

Stvarna moranja jesu uloge u kojima smo nezamjenjivi

“Majka nije servis služba koja sve drži ‘po špagi’. Mi se zatremo zbog svoje djece i od njih radimo male idole. Prostiremo se pod njih da im bude mekše i napravimo ih nesposobnima za vlastite izbore, dopuštamo kojekakve hirove, a onda dođe ono čuveno: ‘Sve sam mu dala i vidi dokle je došlo. Neće na fakultet, ne uči…’”, objasnila je Stana.

“Majčinstvo nije smisao života, ali je dio mene”, nadodala je i objasnila kako “ono što mi pamtimo iz našeg djetinjstva jest isto ono što će naša djeca pamtiti. Ovo nije poziv na neodgovornost nego ne preispitivanje mjere u kojoj radimo i robujemo vlastitoj djeci. I muškarci, očevi često koriste ovo ‘moram’ za stvari koje bi im trebale biti ugodne – ‘Moram odvest sina na trening, moram na šišanje, moram gledat utakmicu’. Odgovornosti su velike, preuzeti brigu i pokazati čvrstu ruku, biti hodočasnici i proroci u vlastitoj obitelji”, zaključila je.

Kako se nataložena moranja reflektiraju na naše okruženje?

Nagomilane obveze, manjak odmora i nepostojanje osobnih granica različito se reflektiraju kako na nas same tako i na ljude u našem okruženju. Negativni obrasci ponašanja u odnosima uvijek alarmiraju na veći problem, kojega često druga osoba nije ni svjesna.

“Otpuhivanje, prigovaranje i sukobljavanje s drugima jesu naši krivi načini alarmiranja drugih da smo umorni, a ono što zapravo činimo je narušavanje odnosa s najbližima. Očekivanja da nam drugi čitaju misli kada želimo da nam pomognu nego ne komuniciramo svoje potrebe i ostajemo u ulozi mučenice. Ja sam ta koja ne razumije da više ne mogu i ne zna zatražiti pomoć i tako ostajem u neželjenoj ulozi. Dolazi do točke pucanja i pitanja zanemarenog kapaciteta, a slijede i osjećaj krivice i uspoređivanja s drugima. Tijelo jasno daje znakove da su potrebne potrebe, a mi ih ne prepoznajemo”, neki su od načina borbe sa stresom i nepoznavanjem vlastitih kapaciteta koje je navela Stana.

“Majka Terezija je na pitanje koji je najbolji dan odgovorila: danas. Što ću napraviti s ovim trenutkom koji mi je darovan? Ako sad nešto učinim mogu promijeniti budućnost i popraviti odnose. Na meni je da se mijenjam. Sad mijenjaj”, naglasila je Stana.

Ja od jutra nisam stala.

Bolesti štitnjače učestalije su kod žena nego muškaraca, a najčešći uzrok poremećaja u radu štitnjače je stres. Slično iskustvo imala je i Stana, nakon čega je počela preispitivati vlastite izbore i prioritete:

“Nitko me nije prisiljavao da nešto radim. Osjećala sam se umorno, ali nisam znala zbog čega. Stekla sam naviku otpuhivanja, ne znajući zašto. Tijelo je reagiralo, a ja ih nisam znala dešifrirati. Kada bi se nagomilale obveze koje ne stižem nisam mogla sebi priznati – znak oholosti koji je bio vidljiv i na zadebljanom vratu. Nezadovoljna sobom nisam bila dobra ni drugima”.

Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! (Galaćanima 5,1)

Služenje ili moranje

“Teško mi je bilo odbiti bilo koga tko bi me zatražio pomoć. Dovela sam se do granice iscrpljenosti kad sam ja ostala prazna, a kad si prazan što imaš dati drugome? I u dobrim stvarima znamo pretjerivati”, prisjetila se govornica objašnjavajući razliku između istinskoga služenja i nametnutih obveza.

Moranjem je čovjek postao sluga bez služenja, rob mnogočemu. Jesmo li onda slobodni?

“Dva su primjera služenja u Novom zavjetu: Blažena Djevica Marija i Isus Krist. Svako naše služenje će biti ovisnost ako svoj izvor nema u služenju Gospodinu. Jesmo li mi sluge svom egu?” zapitala se Stana.

Cijeli nagovor možete pogledati ovdje: