Bog je dao svoga sina za svijet a neki vjernici, čini se, ne bi dali ni lipe/centa. Gospodin je cijelo svoje poslanje posvetio spasenju čovjeka do kojega je nekim vjernicima tako malo stalo. Uglavnom zbog svoje pravovjernosti i duhovne oholosti jedan dio vjernika se izdiže iznad svijeta/društva zaboravljajući na Kristov odnos prema takvima u vremenu svog javnog djelovanja zapisanog u evanđeljima. I još su si umislili da se taj njihov prezir i odbacivanje svijeta Bogu sviđa. Dok se žeste protiv tog “pokvarenog svijeta” često previđaju vlastitu pokvarenost, piše fra Ivica Jurić, a preni portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

A ako malo dublje pogledamo postoji nešto što je zajedničko kako sekularnim inkvizitorima tako i vjerskim fanaticima: količina mržnje kojom se nabacuju na svoje neprijatelje pripremajući neprestano neke lomače na kojima bi se oni obračunali s nepoćudnima.

Sekularni inkvizitori i vjerski fanatici

Prvi, sekularni inkvizitori, to čine zaboravljajući na toleranciju, kojom se inače tako ponosno diče. Međutim, čini se da je ona u njihovom slučaju rezervirana samo za istomišljenike. Drugi, vjerski fanatici, kojih je, doduše, jako malo u našem društvenom i vjerskom kontekstu, to čine (kao kršćani) zaboravljajući na Kristov savjet u odnosu prema grešnicima, odnosu koji podrazumijeva strpljenje; dopuštanje da uz pšenicu raste i kukolj. Jedino dopušteno sredstvo uklanjanja kukolja iz društva za kršćanina jest bolja briga oko pšenice, tj. nenasilno djelovanje koje snagom svjedočenja privlači ljude Dobru, kojemu i ostavlja pravo suđenja kao jedinom i konačnom sucu.

Dobrim obrađivanjem vrta tj. uređenjem vlastitog života klupko dobrih odnosa se neumoljivo širi i proširuje prostor dobra; stvara koncentrične krugove dobra, mira, solidarnosti, brige za čovjeka i za sve stvoreno odnoseći tako pobjedu nad kukoljem kojem se smanjuje prostor parazitiranja.

Zar je moguće posvetiti svoj život izgradnji boljega svijeta – kojega, gle čuda, istovremeno i odbacujemo.

Svakako, sasvim je nelogično odbacivati svijet a za njega dati svoj život zar ne. Zar je moguće posvetiti svoj život izgradnji boljega svijeta – kojega, gle čuda, istovremeno i odbacujemo.

Što je vrijedilo za Krista jednako tako vrijedi i za nas. Njegov odnos prema svijetu za nas je mjerodavan ili bi to trebao biti. A njegov odnos ne iscrpljuje se samo u teoriji niti se izriče samo riječima već prvenstveno onim što je učinio za nas, za svijet. Izloživši se zloći svijeta/čovjeka i pobjedivši ju pružio nam je jedinstven primjer dobrote, nenasilja, predanosti Bogu, izvoru svega dobra.

Usuđujem se reći da nikada u teoriji to ne bi mogao postići kako je to utjelovljenjem i životom, dakle, mukom, smrću i uskrsnućem postigao.

Učenici su slijedili njegov primjer ne toliko poneseni snagom argumenata koje su čuli već snagom odnosa koji su izgradili s njim. I nas obvezuje njihov primjer: životom svjedočiti.

S Bogom preskakati zidine (Ps 18,30)

Povjerenje i odanost nadoknađivali su mnoge nejasnoće oko poziva i mnoga pitanja zapravo učinila suvišnima. Sasvim sigurno tu treba tražiti i odgovore na mnoge naše sumnje. Drugim riječima, udaljivši se od Boga sve smo skloniji sigurnost tražiti na drugim mjestima, u drugim aktivnostima, čak i u vjerskim aktivizmima ne osluškujući Duha Svetoga. Zaboravljamo pritom Kristov savjet ali i opomenu: Gdje vam je blago ondje će vam biti i srce (Mt 6,21). Eto razloga zašto Bog treba biti na prvom mjestu u našem životu; zašto prvo s njim treba uglaviti sve važne „detalje“ a tek onda prijeći na realizaciju ne zaboravljajući pritom da pomaže uvijek a ne samo onda kad se nađemo na koljenima vlastitih mogućnosti.

S Gospodinom treba „vući kola uzbrdo“ znajući da je on, a ne nešto drugo najbolje jamstvo da ista ne krenu nizbrdo.

Bilo kako bilo mi kršćani ljubimo svijet, u biti konkretne ljude, ne poradi toga što su grešni, to smo uostalom i mi sami, nego zato što su ljudi – Božja djeca s jednakim dostojanstvom kao i mi. Kako razdvajamo osobu od njezina grijeha pa osobu prihvaćamo, a grijeh odbacujemo isto tako treba razdvojiti svijet (ukupnost ljudi) i ukupnost njihovih grijeha znajući uvijek da nije grijeh ono što bi druge razdvajalo od Boga a nas ne. Grijeh nam je zajednički pa se tu u odnosu na svijet uopće ne razlikujemo. Budući da je tomu tako onda se treba čuvati i svake umišljenosti u odnosu na svijet. U suprotnom bi mnoge pravovjerne carinici i bludnice mogle preteći na putu u Kraljevstvo Božje.