Izvještaj o Marijinu uznesenju na nebo nećemo naći u evanđeljima jer ona obuhvaćaju samo događaje do Isusova uzašašća na nebo. Marija je otišla s ovoga svijeta nakon svih tih događaja, možda i puno kasnije.

Iako je dogma o Marijinu uznesenju novijega datuma (svečano je proglašena 1950. godine), razumljivo je da je puno ranije u Crkvi bila od strane vjernika ispovijedana i čašćena. Katekizam Katoličke Crkve podsjeća nas što mi to zapravo slavimo na današnji dan: Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskoga života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svome Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću. A onda dodaje što to zapravo znači: Uznesenje BDM posebno je sudioništvo u Uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana (KKC, br. 966).

Mariju, od koje želimo učiti, svatko od nas mogao bi pitati: Marijo, što mi imaš reći danas?

Častiti u Crkvi Mariju, njezin lik, znači ujedno usvajati logiku njezina života. Mariju ne samo da imamo kao odvjetnicu, zagovornicu, vjernu moliteljicu, već i kao jasan primjer učiteljice i odgojiteljice u vjeri. Imati Mariju za učiteljicu velika je milost. Učiti od Marije, značilo bi s uspjehom položiti životni ispit, odnosno proći kroz život. U tom smislu možemo ustvrditi: Marijin život u potpunosti je uspio!

Mariju, od koje želimo učiti, svatko od nas mogao bi pitati: Marijo, što mi imaš reći danas? Njezin nam je život najbolji odgovor, i Ona nam upravo svojim životom daje odgovor. Rasti u vjeri, značilo bi s povjerenjem prianjati uz Boga, ne tek reći vjerujem u Boga, već ponajprije vjerujem Bogu, čak i onda kad najbolje ne shvaćam, ne razumijem, i tada vjerujem! Poput Isusa i Marije, trebam i mogu reći: ne moja, nego tvoja volja… i neka mi bude…

Marija je milosti puna, no to nikako ne znači da je pošteđena neizvjesnosti, bijede, pitanja, boli i križa. Na koncu, i ona je otkupljena od Sina. Velika je tek sa Sinom i po svojemu Sinu. Nju častiti, znači zapravo Sina njezina za Spasitelja ispovijedati. To je upravo čini velikom! Nije velik tko se sam čini velikim, nego jedino onaj koga Bog učini velikim, a Mariju nam je takvu i dao za Majku. Drugim riječima, Marija nije bila uznesena na nebo dušom i tijelom sama po sebi niti svojom snagom i zaslugama, nego po zajedništvu sa svojim Sinom. Spašena je po njegovim zaslugama, ali je spašena potpuno jer je imala neprocjenjive zasluge kao njegova Majka. U tom smislu, događaj njezina Uznesenja u nebo i nama je jasan znak, koji nam jača vjeru i u naše uskrsnuće. Zapravo, što se s njom dogodilo odmah, i s nama će se dogoditi o uskrsnuću mrtvih. Marija je tako na poseban način pozvana prije svih nas da uživa uskrsnu pobjedu svoga Sina, ali i nas k sebi zove zajedno sa svojim Sinom, koji moli Oca nebeskog misleći i na nas: Oče, želim da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni gledaju moju slavu…

Poput malenog djeteta, i mi svoje glase i uzdahe puštamo, svoje ruke k nebu dižemo, tražeći milost

Kako je lijepo vidjeti rijeke hodočasnika koje pristižu u naša svetišta. (I mnogi među vama također su hodočastili u ovo svetište.) Bože moj, koliko je samo razloga i potreba! Što to čovjeka zove i potiče da pođe k Majci nebeskoj? Kad bismo jedni druge pitali, čuli bismo na tisuće razloga zašto hodočastimo. Na tisuće nakana za koje molimo… I sve to Isusu i Mariji nosimo, pred njih stavljamo. Poput malenog djeteta, i mi svoje glase i uzdahe puštamo, svoje ruke k nebu dižemo, tražeći milost. I dobro je da je tako, jer kome će se dijete pojadati ili radost priopćiti nego majci svojoj.

Slušali smo u evanđelju – i Marija je hodočasnica. Kao što je Elizabeti Isusa nesebično nosila, tako Ga i nama želi dati. Marija nam ide ususret, svakom čovjeku dobre volje, ponajprije onima koji su trudni, rečeno starim hrvatskim jezikom, odnosno umorni od životnih briga, problema, nedaća i jada, takvima želi biti najbliže, želi im biti znak nade i izvor svake utjehe.

Ovdje smo došli slabi, a odlazimo, ako vjerujemo, snažniji. Došli smo grijehom ranjeni, a odlazimo s Bogom pomireni i duha ozdravljena

Smijemo biti iskreni i reći da se u vrtlogu svakodnevice, i svega onoga što si ne priželjkujemo, znamo i malovjerno zapitati: Gdje je sad Bog da mi pomogne? No danas nam se Bog, koji nam se katkada čini 2000 godina udaljenim, očituje kao blizak, kao Bog s nama, Bog među nama, Bog koji poput milosrdnog Samaritanca dolazi i liječi naše rane na tijelu, duhu i duši. Ovdje smo došli slabi, a odlazimo, ako vjerujemo, snažniji. Došli smo grijehom ranjeni, a odlazimo s Bogom pomireni i duha ozdravljena.

I, na koncu, ono što je jako važno naglasiti: mi današnjom svetkovinom, zajedno sa svetim Pavlom, kako smo slušali u 2. čitanju, ispovijedamo vjeru da će se i na nama dogoditi ono što se dogodilo najprije Kristu, a potom i Blaženoj Djevici Mariji. Da smo stvoreni za život vječni, ne drugi život, već drukčiji, koji se vjernima daje, mijenja, a ne oduzima!

Baš zbog toga, Marijino uznesenje, koliko god bio osobiti događaj i dar milosti, ipak nije nikakva iznimka, jer je ona samo prva koja je ostvarila Božji plan koji se tiče i svakoga od nas. I mi smo pozvani na milost cjelovitog spasenja i potpune pobjede nad smrću. Zato kao da nam današnji blagdan još jednom želi prizvati u svijest i pamet one riječi: Postojanošću ćete se spasiti. Do kraja valja biti postojan i ustrajan, poput Marije, i onda se nemamo čega bojati. Marija je tome dokaz i jasan putokaz.

Predragi u Kristu, vratimo se kući s uvjerenjem da se unatoč svim nesavršenostima ovoga svijeta i vijeka s Marijom i njezinim zagovorom možemo uvijek izboriti za ono što je zdravo i blagoslovljeno, za ono što je trajno i vječno, za ono što nam se neće oduzeti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.