Hod kroz korizmu od svakoga vjernika traži na neki način osobnu preobrazbu, odnosno preispitivanje te, na koncu, transformaciju života u svjetlu Kristove muke i smrti. Kršćani su već u prvim vremenima bili ljudi imitacije, nasljedovanja modela i uzora koji su stavljani pred njih. Onaj koji je prvi i temeljni model jest sam Isus Krist. Njega želimo slijediti i nadahnjivati se konkretnošću njegova života, koji vrhunac postiže u dragovoljnom predanju  smrti, koja svoj uvir ipak ima u uskrsnuću. Iz tog razloga liturgija Božje riječi ove druge korizmene nedjelje pred nas stavlja upravo tu dimenziju vjerničkoga života – poslušnost i predanje. Pokušajmo stoga paralelno čitati današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka te evanđeoski ulomak iz pera evanđelista Marka. 

Korizma nas uči kako je vjernički poziv radikalno nadilaženje zemaljskih užitaka i navezanosti te avantura i upuštanje u ono što nam tek predstoji u punini, a to je život u Bogu.

Prvo čitanje stavlja pred nas pripovijest o Abrahamu iz Knjige Postanka koji svoju vjeru živi uistinu radikalno jer u hodu sa sinom Izakom prema brdu Moriji proživljava svu dramatičnost jednoga vjerničkog života. Njegov je hod odlučan i to je uistinu naglašeno u naraciji Knjige Postanka. Odlučnost je izražena u istinskoj poslušnosti anđelovu glasu koji od njega traži žrtvovanje sina jedinca. Njegova stamenost u vjeri istinski fascinira, jer on ne postavlja pitanja. Polazi na put, vjeran nalogu Božjem. Upravo će ga takva iskrena poslušnost dovesti do istinskog iskustva Boga. To je Bog koji traži istinsko predanje, bez postavljanja pitanja. Takvo predanje Abrahama nužno vodi prema osobnoj transformaciji, jer žrtvovati sina jedinca nije događaj koji te se ne tiče, ili tek puko izvršavanje neke radnje. To je čin u kojem Abraham prolazi svoju istinsku transformaciju, koja svoj vrhunac ima u prilaženju samoga Boga, koji upravo u trenutcima istinskoga predanja njegovoj volji očituje vjerniku svoje lice. To je Bog koji se doživljava tek u trenutcima radikalnog napuštanja ovozemaljskih ljubavi, jer anđeo nalaže ocu da žrtvuje sina koga ljubi. Stoga Abraham svojim žrtvovanjem ovozemaljske ljubavi doživljava ljubav Boga koja naše ovozemaljske ljubavi radikalno nadilazi. Iz tog razloga Abraham može biti istinski uzor svima vjernicima. Onima koji su spremni napuštati svoje ovozemaljske navezanosti, i to ne bilo kakve, nego one  koje ih toliko čine zemaljskima da su poželjeli trajno biti dionici zemlje, a ne neba. Ipak, korizma nas uči kako je vjernički poziv radikalno nadilaženje zemaljskih užitaka i navezanosti te avantura i upuštanje u ono što nam tek predstoji u punini, a to je život u Bogu. Taj se život ne postiže tek tako, nego borbom sa osobnim skučenostima i ograničenjima koja nam pogled sve više vezuju uz zemlju, a odvode od neba. Abraham je sposoban gledati onkraj svoje malene egzistencije, jer ono što čini – priprema žrtve – prikaz je napuštanja zemlje te uspostava komunikacije s nebom, jer  svaka je žrtva pokazatelj naše usmjerenosti prema nebu. 

Evanđeoski odlomak, iako se na prvi pogled čini u potpunosti drukčijim od pripovijesti o Abrahamu, ima mnogo dodirnih točaka s njom. Naime, evanđelist nam također prikazuje scenu jednog hoda prema brdu. Međutim, ovaj puta je Krist taj koji je inicijator hoda, a i oni koji ga prate nešto su stariji – njegovi učenici. I dok se u prvom čitanju preobrazba događa u srcu samoga Abrahama, Evanđelje ju prikazuje na drukčiji način. Evanđeoska je preobrazba drukčija, u smislu da evanđelist naglašava kako Isus biva preobražen pred učenicima. I doista nam je pitati se, koji je smisao ovoga evanđeoskog ulomka? Pažljivi čitatelj Evanđelja po Marku uočit će kako je pripovijest o Isusovu preobraženju smještena između dvaju navještaja – muke i smrti Kristove. I već to je indikator istinske namjere pisca. Ipak, zastanimo te uočimo neke sličnosti i razlike s prvim čitanjem iz Knjige Postanka. 

U oba je teksta sin onaj koji kroči prema gori. U prvom čitanju to je Izak, dok je u Evanđelju sin sam Isus Krist. On tako biva prozvan od samoga Oca. Međutim, dok u prvom čitanju istinska vjera Abrahama dovodi do zamjene sina s janjetom koje će biti žrtvovano, Evanđelje Krista prikazuje kao onoga koji sam, bez zamjene, ide u smrt i predanje. Njegovom smrću biva izmijenjen on sam, ali i svi oni koji će na njegovu riječ istinski povjerovati te snagom te vjere prići slavi uskrsnuća. Bijele Kristove haljine znak su upravo njegove proslavljenosti jer je bijela boja u Novom zavjetu snažan kromatski simbol uskrsnuća. 

Evanđelje ne spominje samo Isusove učenike, nego i Iliju i Mojsija. Ilija i Mojsije su osobe koje su vjerojatno slika osoba čiji životi svršavaju na način iščeznuća, a ne tek uobičajenim prirodnim putem. Ilija biva uznesen na nebo, Mojsije umire, ali mu se ne zna grob. Obojica su bili ljubljeni sinovi Božji, vjerni zapovijedima, odnosno poslanju. Krist se na taj način prikazuje kao onaj koji je prije svega poslan te poslušni sin koji je u neprikosnovenom zajedništvu s ocem te stoga istinski velik. 

Ipak, ono što nas šokira jest Petrova zbunjenost i nesnalaženje. Međutim, možemo se isto tako pitati: A što je s Abrahamom? Je li moguće govoriti o njegovu znanju? I on se prikazuje kao osoba bez znanja, ali istinske vjere. Vjera je to koja je plašljiva, ali ipak vjera. Upravo je motiv straha u vjeri ono što je zasigurno prisutno u oba teksta. No, možemo li kod Petra uvidjeti još nešto? Petrove su riječi,  kako i sam tekst naglašava, riječi izbezumljenosti, jer pri susretu s osobama koje ih radikalno nadilaze, ali i osobama istinske komunikacije s Bogom, Petar je gotov uvijek nemalo iznenađen. Međutim, pravljenje sjenica bi ipak bilo kršenje radikalne transcendencije ovih velikih biblijskih likova, jer Mojsije i Ilija već pripadaju sferi Boga, a Krist to također nikada nije prestao biti. Iz toga su razloga Petrove riječi prikaz čovještva koje želi sferu Boga svesti na materijalnost zbog osupnutosti njenom veličinom. To po sebi nije loše, jer trebamo biti fascinirani Bogom, ali ga ne možemo svoditi na naše uske projekcije i imaginacije, što ljudi često čine. I, na koncu, pitamo se još jednom, što je smisao evanđeoske naracije? Cilj evanđeoske naracije jest prikaz Isusa kao istinskog Božjeg poslanika koji će svoje poslanje izvršiti u preobrazbi po smrti i predanju na križu, jer uskrsnuća ipak nema bez muke i smrti. 

Učenici iz Evanđelja pozivaju nas na istinsko preispitivanje za vrijeme ovoga korizmenog hoda. U kakva Boga mi vjerujemo?

Sudionici evanđeoske scene na koncu su pozvani slušati Ljubljenog Sina, odnosno istinski vjerovati u njegove riječi, koje će ih usmjeravati životu u Bogu. Kristov nalog na svršetku,  da nikome ne govore ništa, samo potvrđuje činjenicu da je smisao perikope istinski prikaz Krista kao onoga koji kroz smrt ulazi u proslavu, ali to ipak učenicima biva teško shvatljivo. Oni u njemu vide sve, samo ne trpećeg Mesiju. Gledajući njih, pogledajmo i sebe, draga braćo i sestre. Učenici iz Evanđelja pozivaju nas na istinsko preispitivanje za vrijeme ovoga korizmenog hoda. U kakva Boga mi vjerujemo? Jesmo li spremni sebe dragovoljno predavati drugome u istinskoj vjeri, i to činiti svakoga dana? Jer tek život radikalnog opljenjenja samih sebe, u žrtvi za braću ljude, dovest će nas do istinske preobrazbe koja je dostojna života u nebeskoj slavi. No ipak, neki će i dalje iznova htjeti graditi trajne sjenice ovdje na zemlji. Takvih je mnoštvo oko nas. Onih koji dižu veličanstvene spomenike i građevine ne bi li ih povijest pamtila i veličala, a zaboravljaju da je jedini bitan spomen – spomen Boga  te trajnost u njegovoj memoriji. Ako smo to mi sami, nastojmo se mijenjati nabolje u  ovom korizmenom hodu, a ako su to naši bližnji, za njih istinski molimo ne bi li svi prispjeli slavi uskrsnuća te zauvijek gledali Krista licem u lice.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.