Prenosimo promišljanje američkog poslovnog čovjeka i filantropa Tima Buscha s mrežne stranice USA Today. 

Postoji kriza unutar Katoličke Crkve o kojoj nitko ne govori. Nije riječ ni o zlostavljanju, a o niti svađama unutar Vatikana. Ta kriza događa se na lokalnoj razini i to u samim pastirima koji vode svoje stado. Mnogi dobri i bogobojazni svećenici bore se sa svojim pozivom.

Shvatio sam to u siječnju nakon što sam vodio konferenciju za gotovo dvije stotine američkih svećenika. Na sličnom događaju u 2019. mogao sam uočiti da je nizak moral među svećenicima. Nije prošlo puno vremena od ljeta srama, velikog otkrivanja prikrivanja dječjeg seksualnog zlostavljanja rimokatoličkih svećenika u Pennsylvaniji koji se odvijao tijekom 20. stoljeća kao i slučaj bivšeg kardinala Theodora McCarricka koji je maknut iz svećeništva zbog zlostavljanja djece i sjemeništaraca. Katolici su u tom trenutku dotaknuli dno, uključujući i svećenike. Pretpostavio sam da će se s vremenom raspoloženje katolika rasti, ali pogoršalo se. Gotovo svaki svećenik s kojim sam razgovarao u siječnju rekao mi je da prolazi teško razdoblje.

Također ih pogađaju grijesi svećenika koji su činili strašne zločine. Većina svećenika svakodnevno se bavi borbama i patnjama župljana, pa osobito osjećaju rane nanesene Božjim ljudima.

Većina svećenika pati zbog dva trenda: prvo, broj svećenika u Americi se smanjuje, i to u broju svećenika, ali i broju aktivnih svećenika. Tijekom posljednjih 20 godina broj svećenika se smanjio za 20 posto. Drugo, broj katolika u Americi nastavlja rasti. Sve manje svećenika ima obvezu brinuti se o sve većem broju ljudi i to u kulturi koja je posebice zlonamjerna prema vjeri.

Svećenici se osjećaju pritisnuti od očekivanja župljana, koji gledaju na svećenika kao na osobu koja bi trebala biti suosjećajna kao Isus, stručnjak u vođenju malog poduzeća, virtuoz u prikupljanju dobrovoljnih priloga te propovjednik kao Ivan Krstitelj.

Vlč. John opisao je život prosječnog svećenika kao površnog i brzog vatrogasca koji hoda od jedne do druge vatre – od problematičnih brakova, osiromašenih obitelji do smrtnih postelja. Kaže da su svećenici i pritisnuti od očekivanja župljana, koji gledaju na svećenika kao na osobu koja bi trebala biti suosjećajna kao Isus, stručnjak u vođenju malog poduzeća, virtuoz u prikupljanju dobrovoljnih priloga te propovjednik kao Ivan Krstitelj. Svećenici se osjećaju kao da se od njih očekuje nemoguće.

Neki, što uključuje mnoge katolike, imaju malo razumijevanja. Ljudi su željni informacija o tome što se dogodilo, što je još skriveno i što slijedi. To je razumljivo, čak opravdano. Iako svećenici na lokalnoj razini nisu oni koji postavljaju crkvenu politiku i ne sudjeluju u prikrivanju zločina i skandala. Nasilni svećenici protjerani su iz svećeništva tijekom posljednjih dva desetljeća koji su zlostavljali maloljetnike.

Dok se osjećaju posljedice tih činova, iskaljivanje bijesa vjernika na svećenika dovodi dobre svećenika da izađu iz svećeništva.

Vlč. Ivan mi je rekao: “Svećenik vapi za tim da mu se kaže: ‘Što mogu učiniti za Vas? Mogu li moliti? Kako Vas mogu podržati?'” Rekao je također da svećenici, koji žive sami, žude za istinskim prijateljstvima. Potrebno im je otići s nekim na ćevape ili čašicu rakije. Potrebni smo im, kao što su i oni nama potrebni.

Vlč. John je to rekao najbolje: “Katolička Crkva se neće oporaviti dok se svećenici ne oporave.”

Svaki katolik bi trebao moliti za naše svećenike te raditi zajedno s njima.