Budi dio naše mreže

U vjernicima, i dok trpe, počiva Duh Božji!

Na sedmu vazmenu nedjelju iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed maestra Ivana Andrića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije. "Važno je Petrovo upozorenje da u vjernicima, i dok tako trpe, počiva Duh Božji. Oni, naime, ne bi imali snage za takvo sudjelovanje u Kristovu otkupljenju kad u njima ne bi bilo Duha Kristova. Cijelo se djelo spasenja – s Kristom i po Kristu, sa svima koji su Kristovi – događa u Duhu Svetome, snagom toga Duha", poručuje maestro Andrić.

/ mp

Ova nedjelja odjekuje porukom Kristova uzašašća na nebo i izravno uvodi u Duhove. Isus je dovršio svoje ovozemaljsko poslanje i vratio se svome Ocu, no on je obećao da će biti sa svojima i da će im poslati Duha. Apostoli i drugi učenici ostali su kao nositelji primljene Objave. Oni su uvjereni i osnaženi svjedočanstvom Kristova života, smrti i uskrsnuća, ali i nedorasli prihvaćenom zadatku koji im je Krist ostavio. Trebalo je ostati u molitvi sa svom braćom i sestrama, i posebno s Isusovom majkom. Trebalo je moliti, pouzdano čekati, strepiti od mogućih progona i protivljenja, trpjeti, a ne odustati. Vjernicima koji tako ustraju s Kristom i onda kad ga ne vide, i ne osjećaju njegovu pomoć, sigurno će u pravi čas biti darovan Duh Sveti, prožet će ih Božja jakost, promijenit će ih da bi mogli svijet mijenjati.

Kratki ulomak iz Djela apostolskih koji smo poslušali oslikava prizor ‘gornje sobe’: oni kojima je Krist, uzlazeći na nebo, povjerio poslanje očekuju dolazak obećanog Duha u molitvi, spominjući se posljednje Gospodinove volje. Ta Isusova zajednica u Jeruzalemu već je tih predduhovskih dana jasno obilježena stanovitim oznakama koje će ju tijekom cijele povijesti činiti prepoznatljivom. Tu su zajedno apostoli (njih jedanaest, jer je Juda otpao, a Matija im još nije priključen) s Marijom u dvorani posljednje večere, zapravo oko euharistijskog stola. Nema Crkve bez euharistije, bez apostola, Marije. Može ona u izvjesnim razdobljima biti zbunjena, zaplašena i nemoćna, ali dokle god je euharistijska, apostolska i marijanska, ona je kadra molitveno se povezivati sa svojom uskrsnulom Glavom da bi primila Duha.

Petrova poslanica pokazuje da ni nakon događaja silaska Duha Svetoga Kristova zajednica ne može živjeti u trajnom zanosu i oduševljenom i radosnom svjedočenju. Ponavljaju se razdoblja trpljenja i progonstva, u kojima Crkva slijedi Isusa u njegovoj patnji. Znači da Crkva – kao Otajstveno Tijelo Kristovo, sastavljeno od svih vjernika kao živih udova – živi spasenjsku muku u svakom razdoblju i u svakoj ljudskoj sredini, i da se upravo tako događa otkupljenje u svim vremenima i narodima. Važno je Petrovo upozorenje da u vjernicima, i dok tako trpe, počiva Duh Božji. Oni, naime, ne bi imali snage za takvo sudjelovanje u Kristovu otkupljenju kad u njima ne bi bilo Duha Kristova. Cijelo se djelo spasenja – s Kristom i po Kristu, sa svima koji su Kristovi – događa u Duhu Svetome, snagom toga Duha. Zato se vjernik može radovati i u patnjama. Nema tu ni traga užitku u patnji kao takvoj, ne radi se naime o mazohizmu, nego je riječ o radost unatoč patnji, čak radosti koju patnja potvrđuje i potiče, jer se po njoj vjernik doživljava sličnim Kristu. Tu radost mogla bi pomutiti samo nečista savjest, samo grijeh koji bi zapriječio djelovanje Duha Svetoga u čovjeku. 

Ulomak iz Ivanova Evanđelja poznat je kao dio Isusove Velikosvećeničke molitve. Molitva je za cijeloga Isusova života bila jednostavno izljev njegova bića i srca. Isus se sav pretače u molitvu Ocu. I od svojih se najintimnijih prijatelja oprašta na kraju svoga života usrdnom molitvom. Sve što svojima ima reći i ostaviti – oporučno – prelijeva u žarku molitvu Ocu. Molitva je to da učenici Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista. Tako će biti baštinici vječnoga života. Sin kojega će Otac proslaviti nije samo Jedinorođenac, zajedno s njim utjelovljeni su tu i svi koji su mu pritjelovljeni – cijelo Otajstveno Tijelo. Stoga Isus u svoju proslavu, koja je ujedno proslava Očeva, uključuje vječnu sreću svih ljudi kojima se darovao i koji su ga prihvatili. Ovdje Ivan riječju ‘svijet’ ne označuje svijet što ga Isus spašava, nego okorjelu zloću od koje nas spašava. Isusova molitva za one koji su usred zlog svijeta njegovi, jamstvo je da oni neće ostati sami, da će se Duh Božji u njima djelatno i plodonosno nastaniti.

Isus je molio za nas, za nas je umro, uskrsnuo. Imao je u nas povjerenja i povjerio nam samoga sebe u Radosnoj vijesti. Pripadamo li mu, na neki smo način uzeti iz ovoga svijeta, jer smo djeca svjetla. I unatoč tome ovo „uzeti iz ovoga svijeta“ nije samo sebi smisao, nego podrška kako bismo, jačani od Boga, mogli živjeti u ovome svijetu. Neka nas na to podsjeća i redovito snaženje, koje doživljavamo u i po euharistiji. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja