Sugovornik Katoličkog tjednika, dr. Radić rođen je 1975. u Gornjoj Dubici kod Odžaka. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja i završene Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, 1994. upisao je filozofsko-teološki studij na Teologiji u Đakovu (današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu).

Poslijediplomski studij filozofije pohađao je na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Družbe Isusove u Zagrebu te je magistrirao 2002. Doktorski studij, odnosno specijalizaciju iz filozofije, tj. etike polazio je na Institutu za kršćansku filozofiju Teološkog fakulteta Sveučilišta Leopold-Franzens u Innsbrucku te je 2006. doktorirao.

Svoj rad u visokom obrazovanju započeo je 2004. kada je izabran na suradničko radno mjesto asistenta na Teologiji u Đakovu gdje predaje kolegije iz filozofije.

Među ostalim, od 2018. vrši službu rektora Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Od 2018. do 2022. vršio je službu prodekana za znanost i međufakultetsku suradnju KBF-a u Đakovu. Od 2022.      predaje na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, kolegij Izabrana pitanja političke filozofije na predmetu politička filozofija, dok na predmetu epistemologija izvodi kolegij Filozofija znanosti.

Razgovor novinarke Josipe Prskalo s rektorom Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu dr. preč. Stjepanom Radićem prenosimo u nastavku.

Poštovani dr. preč. Radiću, u službi zajedništva i poslanja uz sakrament ženidbe je i sveti red, poglavito mislimo na prezbiterat. Čemu on kao takav pridonosi i što je njegova srž?

Govoriti o teološkom karakteru, pače srži prezbiterata nije nimalo jednostavno. Tim više jer se u njegovu govoru trebamo u osnovi pridržavati, odnosno polaziti od temeljnih dokumenata koji dotiču svećeništvo po sebi. U tom smislu valja započeti od načelâ koja određuju karakter svećeništva poput onoga da su „prezbiteri po svojem ređenju i poslanju, koje primaju od biskupâ, promaknuti u službu Kristu Učitelju, Svećeniku i Kralju; oni su dionici njegove službe, po kojoj se ovdje na zemlji Crkva neprestano izgrađuje u Božji narod, u Kristovo Tijelo i u Hram Duha Svetoga“ (Presbyterorum ordinis,1). Srž je dakle svećeništva, odnosno svećenika da „javno vrše svećeničku službu u Kristovo ime“ (PO 2), koja se pak sažima u dva temeljna aspekta: proslavu Boga i spasenje duša. Upravo se time ostvaruje zajedništvo i poslanje koje spominjete u pitanju budući da, koliko god to kolokvijalno zvučalo, nema svećeništva koje po sebi nije utemeljeno na Kristu Svećeniku. U tom smo smislu dijelom odgovorili na pitanje u čemu je njegova srž. Što se pak tiče odgovora na to čemu svećeništvo pridonosi, on je svakako mnogostruk i raznolik budući da svećeništvo na poseban način dotiče plodove za ljudsku osobu u ovo- i onostranosti. Uz već rečeno, proslavu Boga i spasenje duša (onostranost), doprinos je i dakako dobrobit svećeništva, primjerice u obnovi stvarnosti, odnosno svega onoga što pod njom pretpostavljamo – društvo, Crkvu, (zemaljske) države itd… Izričaj može zvučati pretjerano općenit, međutim on to nije upravo zbog jednostavne istine da je stvarnost u vidu netom spomenutog, potrebna stalne obnove i usavršavanja. Suvišno je pak napominjati da će svećenik biti u stanju obnavljati stvarnost tek i samo ako sebe trajno obnavlja i usavršuje konačno sebe preobražava na sliku Kristovu. Jednostavno, svećenik je pozvan na posličenje Isusu Kristu. Možemo, stoga, zaključiti s još uvijek aktualnim dokumentom Formacija svećeničkih kandidata. Načela i smjernice (Ratio fundamentalis nationalis Croatiae), koji govori o svećeništvu: „Bit svećeničkog poslanja sastoji se u ponazočenju Isusa Krista u vremenu i prostoru u kome svećenik živi i djeluje“ (RF, 8).

Svećenički put trebao bi biti put preobrazbe (koju ste spomenuli) koja duboko zahvaća srce i um osobe. Koliko Vi, kao odgojitelj koji sudjeluje u formaciji budućih svećenika, uočavate te promjene?

Pojam preobrazbe, za razliku od (puke) promjene, očituje nutarnju, osobnu mijenu s bitnim naglaskom da je to proces koji uključuje vrijeme i dakako trud, odnosno rad na sebi. Kada stoga govorimo o „putu preobrazbe“kod svećeničkih pripravnika, tj. kandidata,tada on ne pretpostavlja neki teško ostvarivi, pače samo za izabrane dostupan ideal svetosti, odnosno moralnog savršenstva. Preobrazba pretpostavlja aktivno sudjelovanje kandidata u etapama formacije. Prema dokumentu kongregacije za kler Dar svećeničkog poziva,postoje četiri etape u procesu sazrijevanja svećeničkog kandidata, od kojih su dvije krucijalne i izravno se odnose na sjemenišnu formaciju: etapa filozofskih studija („ili učeništva“) i etapa teoloških studija („ili suobličavanja“). Ostale su dvije, početna „propedeutička“i završna „pastoralna“(usp. Dar svećeničkog zvanja, Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis, br. 68). Lijepo je vidjeti kako mladi čovjek, pripravnik za svećeništvo aktivno sudjeluje u spomenutim etapama, pri čemu se iz godine u godinu može primijetiti i svojevrsna preobrazba u njemu samome. Ponajprije u duševnom smislu, pri čemu su reakcije i ponašanja manje impulzivna, a više promišljena. Ta je preobrazba također primjetna (odnosno trebala bi biti) i u intelektualnom pogledu: nakon nekoliko godina bogoslovi već vladaju filozofsko-teološkim spoznajama koje često znaju nas odgojitelje zavidjeti. Sve ovo konačno ima svoj učinak i na područje duhovnosti mladog čovjeka pri čemu duševna uravnoteženost i harmonija, kao i intelektualna osposobljenost sobom nosi i jednu (zdravu) duhovnost. Sjemenište, zajedno sa svojim odgojiteljima ima upravo to za cilj: potaknuti u pripravniku za svećeništvo nutarnju preobrazbu, ponajprije suobličavanje s Isusom Kristom, kako bi dotično imalo svoj učinak u spomenutim dimenzijama pojedinčeva karaktera.

U dokumentu Dar svećeničkog zvanja, prema odredbama Kongregacije za kler, svećeništvo zahtijeva potpuno sebedarje za službu Božjem narodu na sliku Krista Zaručnika. Što može pomoći svećeniku na tom putu i formirati ga?

Navedeni dokument koga se ovdje spominjete govori o tomu da je svećenik pozvan biti „čovjek zajedništva, misijskog djelovanja i dijaloga, sposoban trošiti se velikodušno i požrtvovno za Božji narod, kontemplirajući Gospodina koji prinosi svoj život za druge“ (RF, 41). Požrtvovnost je kao pojam najbliži onome što pretpostavljamo pod sebedarjem. Svjesni smo pak da je stvarnost, pa i svećeničko-crkvena, drugačija. Nju ipak čine ljudi. To međutim ne znači da ne možemo, odnosno ne smijemo postavljati kriterije od kojih smo upravo jedan spomenuli i tiče se velikodušnosti i požrtvovnosti naspram onih kojima je svećenik „dan“, odnosno postavljen. Stoga čuvajući se olakih i naučenih formulacija kojima često prikrivamo ionako sumornu stvarnost, kako društva, tako nažalost i Crkve, pozvani smo, mi stariji pokazivati mladim ljudima, bogoslovima – i to sasvim konkretno – što zapravo znači svakodnevna žrtva i sebedarje u vlastitom pozivu. Odgajatelj mora prednjačiti u zauzetosti i odgovornosti prema svim aspektima koji se nadaju u svakodnevnom životu: od znanstvenog rada i neprestanog produbljivanja vlastite struke, preko njegove osnovne dužnosti odgoja svećeničkih kandidata u kome se mora prepoznati dimenzija (unutarnjeg) umiranja i doslovno trošenja do liturgijsko-duhovnih događaja u kojima euharistija, kao sakramentalni čin okupljanja sjemenišne zajednice, mora biti središte života u sjemeništu uopće. Sebedarje o kome govorite, stoga, jednako dotiče i odnos prema drugom kao i odnos prema Bogu. Taj je proces uzajaman. Autentično sebedarje i žrtva ostvaruje se, stoga, tek u pretpostavci odgovornosti i predanosti naspram sasvim konkretnih dužnosti i obveza u svakodnevici. Nema sebedarja koje je sporadično i hipovito. Štoviše, ako je takvo, tada je licemjerno! Bogoslove upravo i učimo da budu vjerni u malome jer će tek tada biti vjerni i u velikome, shodno Isusovu ukazu: „Valjaš, slugo dobri i vjerni. U malenom si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti“ (Mt 25,21). To je put istinskog sebedarja na sliku Kristovu.

Iako se broj zvanja u Crkvi u Hrvata smanjuje, koliko su svečanosti ređenja zapravo znak nade i živosti vjere našeg naroda?

Svakako da su svećenička ređenja, kao i mlade mise koje iza njih slijede, znak živosti vjere našega naroda. U našoj je (Đakovačko-osječkoj) nadbiskupiji već duži niz godina tradicija da se ređenje događa na svetkovinu apostolskih prvaka Sv. Petra i Sv. Pavla. Tomu u pozadini ne stoji slučajnost, sila prilike i slično. Upravo suprotno! Svečanost ređenja đakona za prezbitere na ovu svetkovinu ima za cilj ukazati na vrhunac sjemenišne godine koja se okončava darom novih svećenika za jednu, u ovom slučaju, našu mjesnu Crkvu. Riječ je o završetku jednog razdoblja koje po činu ređenja predstavlja blagoslov za čitavu zajednicu. Bogatstvo katoličke liturgije koje se u misi ređenja očituje od nemjerljivog je značenja za sve njezine sudionike toga dana: prepuna simbolike i jasnih znakova koje valja pozorno iščitavati, misa ređenja za prezbitere pokazuje da kršćanska liturgija i u ovom pogledu nije izgubila na svojoj ljepoti i sjaju. Stoga se znak nade, o kome govorite, ne mora nužno isticati „brojem novih ređenika“, koliko god na njega bili upućeni i tomu težili, već upravo živost i predanje koje iz toga proizlazi. Živost se pak zadobiva sudjelovanjem župnih zajednica naših ređenika, kako onih iz kojih potječu, tako i drugih na kojima su ređenici (kao đakoni) obavljali svoj pastoralni praktikum.

Možete li usporediti profile odgajatelja iz vremena kada ste Vi ređeni, i mlađih generacija? U čemu su slični, a u čemu različiti?

Iako se ne čini tako dalekim, svakako da je razdoblje od prije dvadeset i četiri godine, kada sam bio ređen, dugo razdoblje, poglavito za promjene koje su se stubokom dogodile. Doduše, već se u moje vrijeme, tijekom 1990-ih, osjećala „zraka“ promjene u pristupu odgoju svećeničkih kandidata. Sustav zapovijedi i zabrana, u kojima se autoritet poglavara postavljao neupitnim, a podložnost i (doduše često licemjerna) „poslušnost“ odgajanika predstavljale ideal, sada se napušta. Jer, dotičnim se zadobivao kratkoročni učinak prividnog reda i održavanja sustava, dok su se dugoročno gomilali problemi i neriješene osobne situacije. U takvom su se sustavu zapovijedi i zabrana davali željeni odgovori i nudili poželjni obrasci ponašanja, pri čemu je jedini cilj bio, „domoći“ se sv. reda ili pak što prije i jednostavnije „izmigoljiti“ iz formativnog procesa. Pri tome ne mislim samo na klasične svećeničke, nego i redovničke kandidate kao i čitav sklop tzv. ženskih redova i njihova sustava odgoja. Ako bi netko tražio dokaz netom izrečenom, neka pogleda trenutne rane Crkve očitovane u nizu skandala i niza drugih problema koje su prouzročile upravo posvećene osobe. Nasuprot tomu, učiteljstvo kroz svoje dokumente, smjernice i upute za odgoj svećeničkih pripravnika, sve više stavlja naglasak na moderno rečeno „individualni“ pristup, gdje su trajni i intenzivni razgovori s poglavarima (ne samo duhovnikom) temeljno mjerilo toga pristupa uopće. Time se upoznaje osoba u čitavoj njezinoj individualnoj povijesnosti te što je još važnije, vrijednosti se ne prenose „odozgor“ već „iznutra“. S obzirom na individualni pristup odgajatelja prema odgajaniku, valja reći i sljedeće: Crkva i dalje duboko pazi na tzv. forum internum, poštujući individualnu savjest kao svojevrsno „svetište“ čovjekove osobnosti te kao vrhovnu normu moralnog djelovanja, pretpostavljajući mogućnost da mlado biće, bogoslov, redovnički pripravnik/pripravnica „griješi“, odnosno da nije i ne može biti savršen prema poglavarevoj „slici“.

Individualizirani pristup o kome govorim ima, dakle, snažan poticajni element jer se dotični/dotična ne osjeća kao broj u sustavu. Istini za volju, pravo je umijeće kako kombinirati između autoriteta na jednoj te razboritosti i evanđeoskog pristupa na drugoj strani te je upravo to, za odgojitelje, pitanje svih pitanja. Jer, „svaki odgojitelj treba biti dobar poznavatelj osobe, njezinih ritmova razvoja, njezinih mogućnosti i slabosti i njezina načina življenja s Bogom (…) Odgojitelj mora znati prosuditi osobu u njezinoj cjelini i ne smije zaboraviti da je razvoj osobe postupan. Mora uvidjeti njezine jake i slabe točke, kao i koliko je osoba svjesna svojih problema“ (Smjernice za korištenje psihološke struke u primanju i odgoju svećeničkih kandidata,br. 3 i 4). Konačno, Učiteljstvo je već odavno prepoznalo da je odgoj svećeničkih kandidata prevažna zadaća da bi se prepuštala svećenicima koji su tek profesori na fakultetu, ili pak „imaju iskustva u pastoralu“. Zadnjih se desetljeća, naime, intenzivno osnivaju studiji formacije za buduće odgajatelje u sjemeništima, što je i više nego pohvalno. Ili riječima netom spomenutog dokumenta: „Zato svaki odgojitelj mora steći potrebitu izobrazbu, također uz pomoć posebnih tečajeva koji će mu pomoći dublje poznavati osobu i zahtjeve koje pred nju stavlja formacija za zaređenog službenika (Smjernice,br. 4).

Prema Vašem mišljenju i iskustvu, koji su najveći izazovi svećeništva današnjice?

U eri posvemašnje demaskulinizacije, relativizacije pače trivijalizacije svih vrijednosti te onoga što je postojano i stalno, da spomenem tek neke karakteristike suvremenog doba, govoriti o izazovima svećeništva danas nije nimalo lagano. U prethodnom sam pitanju razmotrio važnost individualnog pristupa kandidatima te samim time i (budućim) svećenicima. Međutim, to nikako ne znači odustajanje od temeljnih principa i zasada koje se pretpostavljaju za one koji se pripremaju za svećenički poziv, kao i svećenike uopće. Ako se vratimo na netom istaknuta obilježja suvremenog doba, tada bih, počev od trivijalizacije, istaknuo kako suvremenost, između ostalog, pati i od nedostatka ideala. Zdrava i utemeljena kritika pretvorena je u kritizerstvo, pri čemu se upravo ono, nažalost, ističe kao vrhovna norma slobode govora. A još je francuski filozof M. de Montaigne ustvrdio da je „neumjesno i nepristojno kritizirati sve što nam se ne sviđa“. Ukus je, a ne razum, postao kriteriji razlučivanja. Upravo u tom kontekstu promatram problem koji označih pojmom trivijalizacije, a komu su izručeni gotovo svi. Pa i svećenici! A budući da smo svi mimetička, oponašajuća bića, samim time upadamo u tu zamku. Pod krinkom, pače podvalom razumskog pristupa, spremni smo sve što nam nije po volji podvrgnuti radikalnoj kritici i samim time odbacivanju i to, dakle po načelu (ne)sviđanja. Isto tako, pogledamo li samo, ako želimo dalje biti samokritični, naša liturgijska slavlja, tada ćemo primijetiti jedan košmar trivijalizacije i banaliziranja, pri čemu zadano često izmjenjujemo prema svojem nahođenju (sviđanju) služeći se jednako sličnim floskulama da „dotično nije nužno za spasenje“, da „Svevišnji neće zamjerati“ i sl. Dotično, dakle, nagriza samo svećeništvo i svećenike uopće. Jer, svaka je trivijalizacija izričaj svojevrsnog cinizma i ogorčenosti da više ništa nema vrijednost oko koje bi se valjalo zalagati i za koju bi se trebalo boriti. S druge pak strane na djelu je jedna, koju smo ovdje spomenuli, demaskulinizacija kulture, za koju ne znamo kako će završiti. Pri tome ne mislim samo na degutantne ispade kakvim smo, primjerice, bili izloženi pri ovogodišnjem Eurosongu,nego i čitav – sada već vođen agendom – proces radikalnog nijekanja važnosti i uloge muškarca u kulturi. A svećenik je bitno muškarac! Ništenje razlika, odnosno stapanje polarnosti, vidim kao jedan od krucijalnih primjera urušavanja kulturnog poretka uopće. Čini se da je svećeništvo tomu najizloženije. Svakako, povratak u tradicionalne ili pak autoritarne religiozne i političke poretke, nikako nisu rješenje, već samo produbljuju problem. Demaskulinizacija, stoga, o kojoj ovdje u kontekstu svećeništva govorim, predstavlja vrh sante leda u kojoj je, prema mišljenju društva, ideal svećenika „dobrica“ bez jasnih načela i zahtijeva, koji, ne zaboravimo, u konačnici dolaze od onog koji je iznad njega, pa i u konačnici od Crkve kao zaručnice Kristove, da uporabimo ovaj uobičajeni izričaj. Ako bismo (ipak) morali govoriti malo konkretnije, tada se svećeništvu nudi kao izazov čitav splet digitalnog i s njime kao njegove posljedice, virtualnog svijeta komu se teško oduprijeti jer se ono apriori predstavlja kao moderno i napredno. O važnosti sredstava društvenih komunikacija za pastoralno djelovanje ne treba dvojiti, međutim vrlo je uska granica između njihova razumna korištenja na jednoj te ovisnosti na drugoj strani. Posvećene su osobe dotičnom jednako izručene kao i svi drugi!

Budući da je riječ o sakramentu koji ima neizbrisivu narav, iz koga proizlaze tri teološko-pravne posljedice: sakrament reda se (osim u iznimnim slučajevima) ne može ponoviti, ređenje (jednom valjano podijeljeno) nikada ne može postati nevaljano te vlast reda nikome se ne može oduzeti – samo se može zabraniti njegovo vršenje. No, što je s onim svećenicima koji iz raznih razloga odluče napustiti svećenstvo, kako im se pristupa i kako im se može pomoći?

Otvorili ste svakako jednu bolnu temu na ranama Crkve. Što se tiče svećenika koji su napustili službu, svakako bi valjalo povesti brigu o njima. I to na razini župnih zajednica. Slično kao i s rastavljenim i ponovno civilno vjenčanima. Znamo to dobro: oni nikako nisu isključeni iz života Crkve. Svoje bi mjesto tamo mogli i trebali naći! Tako, svećenici koji su apostatirali, mogli bi itekako doprinositi svojoj župnoj zajednici, ponajprije u zauzetoj i predanoj vjeri u kojoj su stasali. Što se tiče konkretne pomoći takvim „svećenicima“, ona bi prvotno trebala biti usmjerena na zalaganje da se oni vrate sakramentalnom životu, odnosno, pravnim rječnikom rečeno, da, ako su oženjeni, to sakramentalno i potvrde. Nadalje, budući da sada već imamo raširenu mrežu bračnih i obiteljskih savjetovališta u našim (nad)biskupijama, bilo bi također poželjno da oni, dakle nakon stupanja u laički stalež, budu jedno vrijeme u kontaktu s dotičnima. Naime, oni su se jedan veliki dio života pripremili za stanje u beženstvu, da bi u jednom, redovito kratkom vremenskom razdoblju u odnosu na spomenuto, započinjali živjeti jednu sasvim drugačiju perspektivu. Za nju ih nitko nije pripremao niti poučavao. A riječ je, ne zaboravimo, prvotno o zajedničkom životu s drugom osobom, što nije nimalo jednostavno. Konačno, ne vidim nikakve prepreke da svećenici koji su klerički zamijenili laičkim staležom i k tomu bračnim i obiteljskim životom, a sakramentalno su potvrdili svoj savez, budu aktivni na neki od načina u župnoj zajednici. Svakako u okvirima koji se ne kose s crkvenim odredbama. Mogućnosti su u raznim molitvenim skupinama, zboru župne zajednice, organiziranju hodočašća i sl. Situacija je, nažalost, ipak drugačija. Svjedočimo raznim primjerima pa sve do onih slučajeva takvi više nemaju nikakvog kontakta s Crkvom.

Lijepo je čuti, i dandanas, kako netko moli za duhovna zvanja ili kada se čak u župama organizirano zajednički moli na tu nakanu. Što Vi mislite koliko su vjernici danas svjesni jakosti molitve?

U (nad)biskupijama se u posljednje vrijeme organiziraju različiti oblici molitvi za duhovna zvanja. Primjer možemo uzeti iz naše nadbiskupije: od liturgijskih priručnika Prve subote koji mogu lijepo poslužiti tijekom čitave godine u organizaciji liturgijskih i drugih slavlja u okviru kojih se moli za duhovna zvanja, preko tzv. konkretne molitve za duhovna zvanja koja se može moliti na kraju nedjeljnog euharistijskog slavlja do organiziranja molitvenih susreta na župama za svećenička i redovnička zvanja. Kada stoga pitate koliko su vjernici svjesni jakosti molitve, preciznije, molitve za duhovna zvanja, tada to svakako ovisi o onima koji ih animiraju, svećenicima, župnicima i drugim duhovnicima koji djeluju u tom pogledu. Naše je pak biti ustrajan u toj nakani, a Bogu prepustiti da pozove koga, kada i kako hoće!

Što biste Vi, kao svećenik i odgojitelj, poručili: zašto vrijedi svoj život posvetiti Bogu na ovaj način?

Nije lagano odgovoriti na ovo pitanje, a da se pri tome ne upadne u svojevrsni obrazac uvriježenih izričaja, odnosno odgovora. Često se pitam što motivira mlade ljude, aktiviste svake vrste, da sav svoj život posvete dotičnoj ideji, žrtvujući pri tome lagodnost i mirnoću koju su prije toga imali. Pod aktivizmom ovdje promatram čitav splet ideja i uvjerenja, svakako i one koji su kršćanskima suprotni. No, jedno im je zajedničko: žar u zastupanju i življenju dotičnog. Premješteno na duhovni poziv, koji je sav u službi života i to punine života, vodeći se biblijskim izričajem „dođoh da život imaju u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10), mogu samo ponoviti ono što nedavno rekoh za naš bogoslovski časopis Poziv, kada mi je postavljeno slično pitanje „Zašto je lijepo biti svećenik?“: „Zato što u svećeništvu, kao u niti jednom drugom pozivu, slavimo život… u njegovoj veličini, dubini i širini Božjeg dara! Zato što u svećeništvu veličamo Onoga koji taj život pretvara u ljepotu njegove istinske zahtjevnosti i ozbiljnosti! Zato što u svećeništvu život postaje novim, drugačijim životom zbog njegove preobrazbe u poslanju naviještanja, posvećivanja i upravljanja.“