„Kad nas je Bog naučio moliti, kad nam je pokazao da je On Bog koji je vrijedan ljubavi, očekuje od nas da idemo naprijed prema Njemu, da obrađujemo svojim rukama tu svetu zemlju koja će nam davati urod. Kao što su i naše pustinje, naše tame, naša iskustva da se Bog sakrio, zapravo oaze za koje smo molili“ poručio je na društvenom mrežama o. Jakov Milić, bosonogi karmelićanin.
U duhovnom životu postoji zakon postupnosti, stepenice kojim nas Bog vodi sebi.
Kao što se roditelj ne može na isti način ponašati prema dojenčetu i prema odraslom djetetu, tako i Bog prilagođava svoju pedagogiju nama.
Nije li Bog prestao slati manu Izraelcima kad su ušli u obećanu zemlju? Nije im dovijeka sve servirao na pladnju, ali im je dao što je obećao, ono nešto mnogo bolje.
Prvo je obećao da će im dati zemlju, zatim smo imali veliki vremenski period u kojem se činilo da neće ispuniti obećanje.
Onda je vodio narod kao dijete za ruku, hranio ga dječjom hranom oko koje se nisu morali truditi, a onda im je prestao davati manu, jer im je dao zemlju koju će moći svojim rukama obrađivati. Uskratio je ono nadnaravno da bi im dao ono naravno.
Tako funkcionira i duhovni život. Bog nas nekako mora privući sebi, pokazati da je On Bog koji je vrijedan ljubavi, da je On dobro za koje se treba boriti.
Zato nam daje milosti u molitvi nakon obraćenja, daje nam da Ga osjetimo, da se kajemo, da gorimo za Njega, daje nam veliku glad za Njim i daje nam da se možemo sititi Njime. To je ta nezaslužena mana u pustinji dok nas Bog vodi cilju. Ali onda dođe, i mora doći, vrijeme kad ćemo odrasti.
Mora doći vrijeme kad ćemo kao odrasle osobe „zasukati rukave“ i početi raditi.
Kad nas je Bog naučio moliti, kad nam je pokazao da je On Bog koji je vrijedan ljubavi, očekuje od nas da idemo naprijed prema Njemu, da obrađujemo svojim rukama tu svetu zemlju koja će nam davati urod.
I to nam se može činiti teško, suho, i izraelska je zemlja bila suha i tvrda, ali bila je Božje obećanje, Božji dar kojemu je narod težio. Kao što su i naše pustinje, naše tame, naša iskustva da se Bog sakrio, zapravo oaze za koje smo molili.
To su vremena u kojima nam je Bog blizu, iako se čini daleko. Zato je važno ustrajati. Važno je ići naprijed Bogu i onda kad mi se ne da, i onda kad je teško i onda kad mi se čini da me Bog napustio i zaboravio.
To je vrijeme za biti odrasla osoba, zreo kršćanin koji svojim djelima pokazuje Bogu da ga voli.
To je vrijeme kad trebamo prestati plakati za dječjom hranom koju više nemamo i da zahvaljujemo Bogu za gozbu koju nam je omogućio napraviti svojim rukama.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.