Evanđeoski odlomak o Mariji i Marti sažima dvije naizgled suprotne, a neodvojive sastavnice kršćanskog života: to su molitva i rad. Kako pronaći ravnotežu i ne zaboraviti ono što je bitno.
Dok su oni tako putovali, uđe Isus u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.“
Odgovori joj Gospodin: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“(Lk 10, 38-42)
U Mariji i Marti susrećemo dva temeljna životna stava: rad i molitvu, akciju i kontemplaciju, politiku i mistiku, biti i imati, skromnost života ili visoki standard, odgovornost za druge ili robovanje vlastitoj komotnosti.
Ovi stavovi nisu međusobno suprotstavljeni, nego su sestrinski stavovi koja moraju ići zajedno.
Živeći u svijetu gdje se vrednuje samo djelovanje, učinkovitost, uspjeh, standard, sloboda i neovisnost o drugima Isus nudi alternativu, a to su smisao vlastitoga truda i nastojanja, mirna i opuštena vjera, odgovornost za sebe i za druge te pouzdanje u Božju pomoć i suradnju.

Kako ne zaboraviti bitno?/ Foto: Canva
Takva vjera ne podrazumijeva pasivnost i nebrigu, nego se odupire panici, stresu, jurnjavi, radu koji zaboravlja odgovor na pitanje zašto.
Tek kad izaberemo slušanje Božje riječi i molitvu, možemo ispravno djelovati te uz sve ono što je hitno nećemo zaboraviti na ono što je bitno.
Kako ne zaboraviti bitno? Tek kad izaberemo ljubav, pomirit ćemo potrebu za mirom i slobodom s radom i odgovornošću te služenjem drugima.
Ljudski život nije i ne smije postati bezglava trka.
Zahtijeva cilj pred očima i traži svrhu koji mu pružaju snagu, radost u srcu, uporište i čvrsti oslonac, poručio je mons Đuro Hranić u homiliji na blagdan sv. Ilije.