Dva brata, jedan oženjen, drugi neoženjen, posjedovali su farmu čije je plodno tlo davalo obilnu ljetinu. Pola je žita pripadalo jednom bratu, a druga polovica drugom.

Na početku je sve bilo dobro. Potom bi se oženjeni brat noću povremeno budio od sna i mislio:

“To nije pravo. Moj brat nije oženjen i dobiva polovicu uroda s farme. Sa mnom je žena i petero djece, i tako sam osiguran za svoju starost. Ali, tko će se brinuti za mog brata kad ostari? On mora mnogo više staviti na stranu za budućnost negoli što to čini sada, i stoga je on potrebniji od mene.”

S tim bi mislima ustao, prikrao bi se kući svoga brata i istresao bi vreću žita u bratovu žitnicu.

Neoženjenog brata počele su salijetati iste takve misli. Povremeno bi se budio od sna i govorio bi:

“Ovo jednostavno nije pošteno. Moj brat ima ženu i petero djece, a dobio je polovicu uroda sa zemlje. Ja ne moram nikoga prehranjivati osim sebe. I je li stoga pravedno da moj brat, čije su potrebe očito veće od mojih, dobije točno toliko koliko i ja?”

Tada bi ustao iz kreveta i odnio bi punu vreću žita u žitnicu svog brata. Jedne noći obojica su ustala iz kreveta u isto vrijeme i naišli su jedan na drugoga s vrećom žita na leđima.

Mnogo godina nakon njihove smrti pročula se ta vijest. I kad su ljudi htjeli podići kapelicu, izabrali su mjesto na kojem su se dva brata susrela, jer u mjestu nisu mogli naći svetije mjesto od toga.

Bruno Ferrero