Draga braćo i sestre! Večerašnjom liturgijom ulazimo u najljepše, najdublje i najpotresnije dane liturgijske godine – u slavlje vazmenog trodnevlja, koje nam omogućuje da ponovno proživimo središnji događaj našega otkupljenja, uvodeći nas u bitnu jezgru kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Tri su bitne teme i poruke liturgije Velikog četvrtka. Isus u potpunosti žrtvuje sebe, uspostavljajući tako euharistiju. Te svete večeri Gospodin je ustanovio svećenički red, te nam kao oporuku ostavio novu zapovijed: da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio. 

Prvo nam čitanje još odjekuje u ušima. Slušali smo kako su Izraelci, okupljeni za put u slobodu iz egipatskoga ropstva, blagovali Pashu. Pasha je oslobodilački i spasiteljski čin: prelazak iz smrti i grijeha u život i slobodu. Isus slavi Pashu pred odlazak u smrt, što označava pobjedu nad grijehom i smrću. Puno smo puta ove korizme i ovih dana čuli riječ ‘Pasha’. Da bismo bolje razumjeli Isusovu Pashu – euharistiju, slušali smo ustanovljenje i zapovijed starozavjetne Pashe. Pogledajmo koja je narav i povijest Pashe.  Ona je bila sveti obred klanja jaganjaca, škropljenja krvlju dovratnika i nadvratnika kuća, te blagovanje pečenog janjeta s gorkim zeljem i beskvasnim kruhom uz molitve i pobožne pjesme. Židovska Pasha bila je i jest obiteljski blagdan. Nije se slavila u Hramu, već u kući. U pripovijesti o Izlasku kuća se pojavljuje kao mjesto spasenja, utočište u onoj tamnoj noći prolaska anđela Gospodnjega. 

S druge pak strane, egipatska je noć slika snage smrti, razaranja i kaosa što se uvijek iznova u svakom vremenu pojavljuju iz dubina svijeta i čovjeka te prijete razaranjem dobroga. U takvoj, dakle, situaciji kuća i obitelj pružaju zaklon; drugim riječima, svijet treba neprestano braniti od kaosa, stvoreno treba uvijek braniti i štiti. U starozavjetnom smislu, Pasha je bila prvi dan godine, dan u kojem je Izrael trebao biti obranjen od prijetnji ništavila, silā zla. Kuća i obitelj, oklop su koji štiti život, mjesto sigurnosti i mira; mira kao ploda zajedničkoga života, mira koji omogućuje i čuva stvorenje. U noći Pashe nije se smjelo napustiti Jeruzalem. Čitav je grad smatran mjestom spasenja protiv noći kaosa, te su njegove zidine bile poput brane koja brani stvorenje. Izrael se morao svake godine o blagdanu Pashe zaputiti na hodočašće u Jeruzalem kako bi se zapravo vratio svojim izvorima, kako bi nanovo bio stvoren, kako bi iznova primio svoje spasenje i oslobođenje. Ovo okupljanje izraelskog naroda u Jeruzalemu ima svoju konkretnu poruku: „Treba se vratiti izvorima!“ Pasha je bila Izraelov godišnji povratak od opasnosti i kaosa svijeta. Vidimo da je i Isus, u skladu s ovim propisom, slavio Pashu u kući, sa svojim apostolima. Tim je činom ispunio starozavjetni Zakon, ali ga i dopunio: on slavi Pashu sa svojim učenicima. Sa svojom novom obitelji. Na taj način Isus ispunjava još jedno pravilo: budući da je u Jeruzalemu tih dana bilo mnoštvo hodočasnika, oni su mogli utemeljiti udruženje hodočasnika, koji su za onu noć tvorili kuću i pashalnu obitelj. Tako je Pasha postala kršćanski blagdan. Mi smo Isusova obitelj, koju je on utemeljio sa svojim drugovima s hodočašća, sa svojim prijateljima koji zajedno s njim prolaze putem evanđelja kroz povijest zemlje. 

I tako je Crkva postala nova obitelj i novi grad za nas, kao što je Jeruzalem bio za Izraelce. Ona kuća i onaj grad koji udaljava snage zla, te  mjesto mira koje čuva stvorenje. Crkva je, dakle, kao Isusova obitelj, novi grad, živi Jeruzalem, a njena vjera je brana i zidina protiv prijetećih snaga kaosa koje žele razoriti svijet. Njezine su zidine učvršćene znakom krvi Isusa Krista, tj. ljubavlju koja ide do kraja, koja je beskrajna. Ta je ljubav moć suprotna kaosu! To je kreativna snaga koja uvijek iznova utemeljuje svijet, narode i obitelji, te nam na taj način nudi mjesto mira, gdje možemo živjeti jedni s drugima, jedan za drugoga i usmjereni jedni na druge. Možda nam se ovakav govor o zlu čini neumjesnim ili pretjeranim, no, pogledamo li oko sebe, shvatit ćemo da je itekako aktualan. Vidimo i danas snagu kaosa, vidimo kako se upravo usred razvijenoga društva – koje, čini se, kao da sve zna i sve može – pojavljuju prvotne snage kaosa, suprotne onome što društvo definira kao svoj napredak. Vidimo kako narod, usred blagostanja, tehničke osposobljenosti i znanstvenoga ovladavanja svijetom može biti itekako razoren iznutra, te da stvorenje može biti u opasnosti od snaga kaosa koje se gnijezde u srcu čovjeka i prijete svijetu. Novac, dakle, tehnika i blagostanje ne mogu ukloniti djelovanje kaosa. To mogu jedino izvorni bedemi koje nam je Gospodin dao i nova obitelj koju je ustanovio. Tako je pashalno slavlje od nomada, preko Izraela i Krista, stiglo do nas u svome najdubljem značenju. Ovaj je blagdan ponajprije blagdan obitelji, izvornog obrambenog bedema stvorenja i čovječanstva. No, pojedinačna obitelj ne može preživjeti, rastače se ako nije ucijepljena u veću obitelj koja joj daje čvrstinu i sigurnost. Stoga bi ovo trebala biti noć u kojoj prelazimo put prema novome gradu, novoj obitelji, prema Crkvi; u kojoj iznova u nju pristupamo kao u istinsku domovinu srca. Postoji još jedan bitan element židovske Pashe koji može biti ključ novozavjetnog poimanja Isusove Pashe. Budući da svoje korijene Pasha ima u nomadskom načinu života, ona je uvijek podsjećala Izrael na vrijeme kad su bili narod bez kuće, narod u hodu i bez domovine. Pasha i nas večeras želi podsjetiti da smo, i kad imamo kuću, uvijek nomadi, uvijek na putu. A budući da smo na putu i ništa nam ne pripada, sve što imamo zajedničko nam je, a mi smo jedni za druge. Pasha znači ‘prijelaz’, a u novozavjetnom smislu ona označava hod Isusa Krista preko smrti sve do novoga života – Uskrsnuća. Stoga je Pasha i za nas postala i ostala hodočasničko slavlje, podsjećajući nas da smo na zemlji samo gosti. Nomadi smo i hodočasnici! Tako trebamo shvatiti zemlju, tako svoj život, tako jedan drugoga. 

O ustanovljenju euharistije govori nam sveti Pavao u drugom čitanju iz Prve poslanice Korinćanima. Pročitani ulomak najstariji je opis euharistije. Pavao opisuje slavlje euharistije kako ga je slavila prva Crkva, donoseći riječi posvete koje kroz cijelu povijest Crkve do danas izgovaraju svećenici slaveći euharistiju. 

Evanđelist Ivan donosi svoj osobni pogled na vazmeno otajstvo pa opisuje kako Isus pere noge svojim učenicima. Polazeći od simbolične geste pranja nogu, Ivan izlaže značenje Isusova života i smrti. Isus, Gospodin, pere ljudske, prljave noge. Gospodin prihvaća i vrši službu roba, obavlja ponizne poslove, najniže poslove na svijetu kako bi nas pripremio za stol Gospodnji. Isusov čin pranja nogu za Ivana je sažetak svega Isusova života: ustajanje od stola, odlaganje odjeće slave, naginjanje prema nama u otajstvu opraštanja, služenje ljudskim životom i smrću. Isusov život i smrt objavljuju ljubav do kraja, beskonačnu ljubav, koja je jedino pravo pranje čovjeka, jedino pranje kadro osposobiti čovjeka za zajedništvo s Bogom. 

Braćo i sestre, tajna vazmenog otajstva nuka nas da potražimo večeras vezu između posljednje večere, Križa i uskrsnuća. Smrt, koja je po svojoj naravi kraj, razaranje svakog odnosa, Isus večeras na posljednjoj večeri preobražava u čin priopćivanja samoga sebe; a to je spasenje ljudi, ukoliko znači da ljubav pobjeđuje smrt. 

Isusova smrt daje nam ključ razumijevanja posljednje večere, a večera je anticipacija smrti, preobražavanje nasilne smrti u svojevoljnu žrtvu, u čin ljubavi koja je otkupljenje svijeta. Smrt bi bez neizmjernoga čina ljubavi Večere bila prazna, bez smisla; Večera bi bez konkretnoga ostvarenja, anticipirane smrti bila gesta bez stvarnosti. Večera i Križ su, dakle, nedjeljivi i jedincati izvor euharistije. Stoga i euharistija nije jednostavno večera, već prisutnost Kristove žrtve, onoga najvišeg čina klanjanja, koje je istodobno čin najviše ljubavi, ljubavi bez kraja, i tako dijeljenja samoga sebe pod prilikama kruha i vina. I, na koncu, zaključimo: Večera, Križ i Uskrsnuće čine jedno nedjeljivo vazmeno otajstvo. Večera bez Križa, Križ bez Večere, ostali bi prazni, ali obje stvarnosti bez uskrsnuća bile bi potopljena nada. U euharistiji nalazimo pravu ljubav, primamo lijek besmrtnosti. Euharistija nas vodi izvoru pravoga života, nepobjedivoga života, te nam objašnjava gdje i kako se nalazi pravi život. U euharistiji se Krist dao svima nama za hranu spasenja, za lijek besmrtnosti: to je otajstvo Euharistije, izvor i vrhunac kršćanskoga života. U tom otajstvu spasenja Gospodin je ponudio i ostvario za sve koji u njega vjeruju najintimnije moguće jedinstvo našeg i svoga života.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Petra Maskaljevića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.