Danas je pred nas stavljen odlomak iz Lukina Evanđelja, no sjetimo se nakratko, braćo i sestre, Isusova govora na gori. Ondje jasno naglašava nekoliko stvari. Tako kaže da su blaženi siromasi duhom i da je njihovo kraljevstvo nebesko. Isus dalje nastavlja da su blaženi oni koji su krotki i da će oni u nasljeđe dobiti zemlju, tj. da će biti blagoslovljeni svime onime što im je za život potrebno. Tko su zapravo krotki i koja je definicija ove riječi?

Krotkost se lako može usporediti s ljubaznošću. Krotak čovjek je staložen, s dobrim namjerama, vlada sobom i trudi se ne biti hirovit. Krotak čovjek je pristojnog ponašanja te života usmjerenog na drugoga, u vidu pomaganja, dolaženja drugome, davanja sebe i svoga života za druge. Krotkom čovjeku se i drugi želi približiti jer je ugodan, povjerljiv, naizvan pomalo naivan, no jednostavnog i skromnog života. Krotke osobe imaju izraženu dimenziju poniznosti, samokontrole i poslušnosti određenim vrijednostima, zapovijedima ili normama. 

Sada uzmimo u obzir današnji evanđeoski odlomak. U središtu događanja je svadba, osobito poziv uzvanicima na tu svadbu na kojoj nema određenih mjesta za njih. Nigdje nije pisalo imenom i prezimenom gdje će tko sjediti, što je dalo veliku slobodu u odabiru mjesta onima koji su pozvani. Očito se dogodilo to da su mnogi, potaknuti vlastitim duhom, narcisoidnošću, egoizmom, ponosom i idejom vlastite uzvišenosti, zauzeli važna mjesta na toj svadbi jer su sami sebe smatrali važnima i velikima. Kroz njih je progovorila takva oholost koja ne dopušta drugo mišljenje od onoga što su ga stvorili sami o sebi, što se učahurilo u određenu kategoriju vlastite veće vrijednosti, a tuđe bezvrijednosti, čime su apriorno zaslužili vodeće mjesto u svim aspektima društva. Sljepoća pukog izvršavanja određenih religioznih čina, izvršavanja duhovnih zadaća i želja za isticanjem  stvorili su privid superiornosti onih na prvim mjestima spram samozatajnosti onih malenih, neznatnih i nevidljivih.  

Upravo u tim okolnostima nastupa Isus i želi ukoriti ponos i ambicije farizeja kojima je bio okružen, no ujedno dati pouku o načinu kako porasti u očima Božjim, bez obzira na one brojne ljudske. Isus nas slikom jedne svadbe uči životnim lekcijama, uči nas kako biti pogleda usmjerenog prema nebu dok čvrsto i odvažno koračamo ovom zemljom čineći dobro, svjedočeći onu pravu iskrenu ljubav prema svakom čovjeku. No, kako to postići? Kako slijediti te Isusove riječi i pretočiti ih u vlastiti život? Krotkošću i posvemašnjom poniznošću. Sirah nam u svojim izrekama danas mudro govori da se onaj koji ima veću čast, koji je na višem položaju u društvu, dužan više poniziti, jer ne samo da će te drugi ljudi više cijeniti kao takvoga koji imaš mnogo, a ne uznosiš se bespotrebno, već ćeš steći i milost u Gospodina, koji će tvoj život blagosloviti i koji će ti sigurno tvoja dobra, duhovna ili materijalna, umnožiti. 

Trudimo se zagledani u Krista, davati svoj život za svakog čovjeka, služeći Bogu i ljudima, ne tražeći ništa zauzvrat.

To je i konačni smisao našeg vjerničkog, ljudskog života – da nas unatoč mnogima koje susrećemo na ovome svijetu, ipak na kraju života pogleda Otac nebeski i izrekne svoje mišljenje o našem životu. No, iako smo svjesni da ćemo jednom stati pred sudište Božje i Gospodinu položiti račun koliko smo zapravo žudjeli za ovozemaljskom slavom i probitkom, a koliko smo živjeli život u poniznosti i skrovitosti, nekada je vrlo teško oteti se dojmu ovozemaljske slave koja se može postići na različite načine. Čak nas i ovo moderno vrijeme gura u konflikte iz kojih moramo izići kao pobjednici, bez da smijemo pokazati rane, u utrke u kojima nužno moramo biti prvi, bez obzira kojim se sredstvima služili, u situacije u kojima se po svaku cijenu moramo drugima pokazati pod maskama veličine, prividne sreće i uspjeha, bez pogrešaka i bez mane, no takav patvoren život vrlo brzo čovjeka iscrpi i povuče na dno, da ne govorim o tome da nas udaljava od lica Gospodnjega za koga u takvu životu ne smije biti mjesta. Trudimo se, braćo i sestre, zagledani u Krista, davati svoj život za svakog čovjeka, služeći Bogu i ljudima, ne tražeći ništa zauzvrat. Vratimo onu božansku i uzvišenu vrijednost krijeposti poniznosti i samozatajnog djelovanja, ne propovijedima, traktatima i nekakvim podučavanjima drugih, nego svjedočanstvom vlastitog života.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.