Utjeha

Kako da te zovem – Marijo, il Majko,
Kraljice, il Zvijezdo, Nada ili Tuga?
Danas su mi dobrog pokopali druga –

Kako da Te zovem –
Marijo, il Gospo?

O znadeš li, Majko, što je bol i tuga –
kad je mladost pusta i kad nikog nema,
molba to jedina je danas nesretnog bohema…

O, znadeš li, znadeš,
Što je bol i tuga?

Kako da Te zovem? Da plačem, da molim,
il proklinjem udes, udes bon i zao,
udes onog, koji meni ga je dao  –

kako da Te zovem  –
da plačem, da molim?

Ne znam, ne znam, Gospo, ta Ti bolje znadeš,
znadeš, što je mladost, znadeš, što su boli –
oh, Marijo, majko, moje srce voli

Il je ne znam, ne znam
Ta Ti bolje znadeš.

La Pietà de Marseille / Foto: Pixabay

Molitva

Evo me!
Pred oltar Tvoj,
O, Majko, mojih boli i čeznuća!

Kao dijete,
s dva, dva,
s dva cvijeta,
sa vedrim čelom
i poljupcem ljeta,
iz šuma, polja, dolova i lugova,
sa onih strana,
gdje svaka grana
Tebe slavi.

Zakićeno, ovjenčano,
opojeno zrelim klasovima
Tebi da se pomoli i darove da:
– Dušu čistu ko cvijet,
srce, što ljubav sažiže,
uzdah mio i svet
i cvjetova pet:
ljubav, ufanje,
vjeru, uzdanje,
nadu.

O, primi uh, Majko, sa cvjetnih poljana,
sa plodnih njiva i sjenatih šuma,
sa svakog kuta i svakog huma
mojega srca…

Jer čujem, gdje preda mnom plodovi pucaju,
žita se truse, zvončići kucaju:
„Zdravo, Marijo, milosti puna“,
A ja?
Zavidan, za njima, rastužen hodim
plačuć’ sudbinu, što nisam cvijet
da zajedno s njima mogu umrijeti
za pogled Tvoj mio, blagi i sveti,
za pogled Tvoj mio, blagi i sveti.

*

I sada sam tu
i dušu Ti svu
razotkrio molitvom evo,
pa primi bar nju,
što ljubavlju svijeti,
kad za te ne mogu umrijeti.

kip Bezgrješne ispred zagrebačke katedrale / Foto: TUZN

Pjesma Mariji

Ja sam obolio teško, Marijo, majko moja,
i ne znam da li će ikada bolovi moji proći
mnogo je bilo dana,
mnogo je bilo noći
što čekah, da me opet molitva ozdravi Tvoja.

I nisi – nisi došla u odaje moje mrtve
da čudo na meni stvoriš sa moći dobrog sina
s riječi Onog, što stvori iz vode žarka vina
sa strahom nevine djece, s krvi Božanske žrtve.

Nikoga nije bilo, da nada mnom svijeće pali
I moli za srce moje, za dušu što nevina vene.
Nikoga, majko, ne bješe – osim smrti i mene
svi su me prezreli tada, što uvijek su laskat’ mi znali.

Umoran, nijem i strven ko ratnik s krvava boja
vraćam se natrag k Tebi, pred vrata samotnog grada.
Dok sve se oko mene ruši – Ti si tek jedina nada:
Znadem –

Ti me prezreti nećeš
Marijo,
Majko, moja!

Molitve su, uz dopuštenje naklade Ognjište, preuzete iz djela „Molitve“ (2026.) Đure Sudete.