Godinama sam bio živčan. Tjeskoban, potišten, sebičan. I svi su mi govorili da se moram promijeniti. To sam im i zamjerao, i slagao se s njima, i htio sam se promijeniti, ali jednostavno nisam mogao, iako sam to pokušavao. Najteže mi je bilo što me je i moj najbliži prijatelj, kao i drugi, poticao da se promijenim. I osjećao sam se nemoćnim i u stupici.

Jednog mi dana reče: “Nemoj se promijeniti. Volim te takva kakav jesi.” Te su riječi bile glazba mojim ušima: “Nemoj se promijeniti! Nemoj se promijeniti! Nemoj se promijeniti… Volim te takva kakav jesi!” Opustio sam se. Postao sam življi. I, iznenada, ja sam se promijenio. Sada znam da se uistinu nisam mogao promijeniti sve dok nisam naišao na onoga koji me voli, bilo da sam se promijenio ili ne.

Ljubiš li me tako, moj Bože?

A. de Mello

Od početka svog kratkog, ovozemnog života, čovjek je upućen, odnosno usmjeren na sreću. Doslovno sva ljudska bića su različita: tjelesno, psihološki, karakterno, duhovno, a da ne govorim o kulturološkim, nacionalnim i religijskim podjelama. Međutim, imamo nešto zajedničko. Svi žele biti sretni. Pitamo se što to pokreće djelovanje čovjeka? Što je to što ga motivira svako jutro da ustane, da se trudi i da planira život koji će u jednom trenutku završiti? Na razini podsvjesti motivira ga želja za ispunjenjem, u ovom slučaju nazivamo je srećom. Ona pokreće onog čovjeka koji unatoč zarađenim milijunima, utopijski želi još živeći u nadi da će upravo tada biti sretan. Ta želja ne mora biti ograničena na materijalno, čak štoviše, na duhovnom polju je još opasnije. Čovjek može kalkulirati da je bolje u ovom životu slijepo opsluživati zakon, žrtvovati se te nakon toga cijelu vječnost biti sretan jer će me Bog za to nagraditi. Bez ljubavi. Čisti profit i egoizam, ali na prikrivenoj, podsvjesnoj razini našeg bića. Lako se upadne u ono stanje što je Isus najviše osuđivao, farizejstvo.

No, pođimo od početka. Naš mozak, naša baza podataka, u sebi sadrži sve što smo doživjeli od boravka u maternici pa sve do ovog trenutka. Tako u prvim godinama života nemamo svijest o sebi samima, ali naš mozak itekako bilježi emocije i načine kojima smo dolazili do ispunjenja svojih želja i zahtjeva. Kada dijete plače, ono šalje signal da nešto nije u redu i to odmah biva riješeno i popravljeno. Tako se mozak od početka programira, željom za sigurnošću, željom da pripadamo negdje i da smo zbrinuti. Kada godine prođu te postanemo svjesni samih sebe i svojih postupaka, u nama ostaje ona programiranost kojom smo navikli dolaziti do svojih ciljeva. To je sve normalno, ali s pravom se pitamo na kakvo će okruženje takav mentalni sklop naići. Kako i gdje će se formirati? Ako pogledamo današnje potrošačko društvo u kojem živimo, prvo što dočeka jedno takvo dijete je iluzija. Danas osoba traga za srećom u iluzijama. Utopijama. Na primjer, koju poruku želi, suptilno, poslati profil neke osobe na internetu na kojemu se nalazi stotinu “savršenih” slika? Samo jednu poruku: “Moj život je savršen. Budi kao ja. Nema veze što je moje srce puno strahova, kompleksa i što sam nesretna osoba, najbitnije je da ti misliš da sam sretan. Kreirao sam masku od koje ne vidiš ono moje pravo ja.” Tu dolazimo do srži problema, ukrivo postavljenog mentaliteta na globalnoj razini koji vremenom sve više zahvaća i odgaja srce jednog ljudskog bića, ukrivo usmjerenog puta traganja za srećom.

Koje su riječi kojima Isus započinje svoje djelovanje? Obratite se. To ne znači raditi brojne pokore i bičevati se. To znači: “Čovječe, traži sreću u drugom smjeru. Ne tragaj za njom kako si do sada. Promijeni smjer kretanja i otvori oči.” Pavao je bio iz farizejske sljedbe, čovjek koji je gorljivo opsluživao zakon. Po njegovom shvaćanju Isus se trebao obratiti. On je čovjek koji trga klasje i krši subotu. Isus mu mijenja smjer, zahvaća mu korijen bića. Srce. Odjednom Pavao shvaća što to znači obratiti se. Jedan od temeljnih problema ili prepreka, kada čovjek ima želju da se promijeni, je upravo to što se on grčevito želi promijeniti. U tom slučaju redovito se vrti godinama u krug s neizmjernim osjećajem krivnje s jedne strane te sa osjećajem olakšanja kada živi po zakonu s druge strane. No, je li to obraćenje srca? Opustimo se i zamislimo na trenutak da nam Bog govori radosnu vijest: “Ne trebaš se mijenjati. Volim te takvog kakav jesi. Upravo takvog, s tvojim najmračnijim dijelovima srca i duše u koje nikoga ne puštaš, za koje nitko ne zna. Ja to sve poznajem i upravo takvog te volim. Onda kad ti misliš da si pravedan i čist, možda sam tada najdalje od tebe.”

Ovo je lako reći ili pročitati. Ovo je teško povjerovati. No, kada ovo istinski osjetimo unutar svoga srca, tada dolazi ono istinsko. Promjena. Kada osjetimo bezuvjetnu ljubav koja nas ljubi, tada naš život mora postati odgovor na tu ljubav. To je istinska promjena. To je istinsko obraćenje. Brate i sestro, samo ljubav mijenja. Ne mijenjaju naši uzaludni napori iz često krivih egocentričnih intencija. Na kraju, ti i ja smo došli do Onoga koji je dragovoljno raširio svoje ruke na križ i rekao: Nitko nema veće ljubavi od ove…

Izvor: Fra Ivan Tomić/fra3.net

Fra Ivan Tomić član je Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Urednik je stranice fra3.net.