Neznanje je opravdanje da nešto ne učinimo. Ali, tek ono neznanje koje ne možemo svladati. Ima i izmišljenih neznanja. Onih koje sami izgradimo i izmislimo kako bismo izbjegli obvezu, glas savjesti, kritiku. Ponekad i prije nego pokušamo osluhnuti što nam Bog želi reći, na što nas upozorava i s čim se ne slaže u našem djelovanju ogradimo se neznanjem. Nisam znao da Bog traži nešto od mene. Izmišljeno neznanje kojim izbjegavamo razumski prepoznati i dokučiti Božje uredbe. 

U današnjim čitanjima vidimo čovjekov pokušaj da izmišljenim neznanjem izbjegne zahtjeve koje Bog pred njega stavlja. U Knjizi Ponovljenog zakona Bog, znajući čovjekovu sposobnost izmišljanja neznanja kako bi izbjegao Njegove zapovijedi, smišljeno daje čovjekovu mogućnost da te zapovijedi spozna tako da se ne može ispričati i ne može izbjeći njihovu spoznaju. Zapovijedi nisu nedokučive da ih čovjek ne bi mogao poznavati kao Božje. Čak i kad čovjek izmišlja navodne objektivne prepreke, Bog pronalazi način da mu ih približi, zapovijedi nisu gore visoko i nisu preko mora kako stoji u čitanju. 

Tek u evanđelju upoznajemo pravi odnos između Božje zapovijedi i čovjeka, a taj se odnos skriva u kratkoj misli kako se farizej htio opravdati i zbog toga i postavlja pitanje tko je moj bližnji. Postoje pitanja koja mogu postaviti Bogu. Pitanja kojima nastojim iskreno i vjernički svladati svoje neznanje o onomu što Bog od mene očekuje i kamo me usmjerava. Međutim, farizejevo je pitanje istinski dvolično. Ono nije postavljeno kako bi se stvarno upoznalo Božji zahtjev, nego kako bi se pokušalo od Isusa dobiti neku vrstu neobjašnjivog, zbunjujućeg i nejasnog odgovora. Jer ako Bog govori nejasno i zbunjujuće, mogu se pozvati na njega i tako  opravdati svoje neznanje. Isus s razlogom ne iznosi nikakve tvrdnje koje bi dodatno zbunile farizeja, kako se ovaj ne bi mogao pozvati na to da ni sam Bog ne zna što treba znati o svojim zapovijedima, pa kako bi onda čovjek znao. 

Isus pripovijeda o milosrdnom Samarijancu. Prispodoba poznata po interpretaciji kako je Bog sama dobrota i milosrđe. Ponekad se treba odmaknuti od tog svima poznatog tumačenja i pokušati shvatiti zašto farizej postavlja pitanje iako je odgovor očit bez prispodobe. Kaže izraz hoteći se opravdati. Neobično je duboka Isusova strpljivost jer se nalazi u situaciji da ga ispituje netko tko zna točno što je zapovijed i kako je treba vršiti. Isus ne gubi strpljenje niti prisebnost. Kao da mu je jako stalo da farizej ne ode od njega s pomišlju:  Evo, ni Sin Božji ne zna kad zapovijedi obvezuju, a kad ne. Time bi uspio stvoriti za sebe izmišljeno neznanje koje bi se lako, kako se to zna dogoditi, proteglo na cijeli život i etičke i moralne principe savjesti. 

Kad čovjek glumeći neznanje izmisli kako ni sam Bog ne zna dovoljno o svojim zakonima, on onda iz tog izmišljenog neznanja olako zaključi kako čovjek ništa ne zna o etičkim i moralnim normama te stoga može djelovati kako želi i prema svom emocionalnom stanju i iskustvima.

Kad čovjek glumeći neznanje izmisli kako ni sam Bog ne zna dovoljno o svojim zakonima, on onda iz tog izmišljenog neznanja olako zaključi kako čovjek ništa ne zna o etičkim i moralnim normama te stoga može djelovati kako želi i prema svom emocionalnom stanju i iskustvima. Iz takvog izmišljenog neznanja, koje lako pripiše Bogu, čovjekov je put prema gubitku razlikovanja dobra i zla otvoren, odnosno čovjek postaje onaj koji određuje njihove ontološke i etičke razlike. 

Treba paziti na taj odnos neznanja, čovjeka i Božjih zapovijedi. Nerijetko se događa susret s onim čovjekom koji agnostički pristupajući Božjim zapovijedima samoinicijativno sebe oslobađa od njihovih zahtjeva uvijek se hoteći opravdati u onome što čini, posebno kad je u pitanju zlo, jer sebe opravdava mišlju kako nije znao. Ne treba čuditi ni ono što Bog čini u Knjizi Ponovljenog zakona ni Isusova prispodoba o Samarijancu. U oba slučaja riječ je o Božjem razumijevanju čovjekove sposobnosti da izmišljenim i nepostojećim neznanjem opravda sebe u onome što ne smije činiti, ali i u onome što želi izbjeći jer ga na to poziva Božji zahtjev utemeljen u njegovoj vlastitoj savjesti i njezinu glasu, ali i na objavljenim Božjim zapovijedima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.