"Ne plašim se onoga što ljudi o meni misle. Ne bojim rata, gladi, bolesti. Ne strašim se potresa, groma, prijetnji. Ne bojim se neuspjeha na poslu, u obitelji, u školi. Ja sam neuništiv. Ja sam vječan kao Bog. Na Božjem dlanu stojim. Osjećam kako se spuštam u dubinu sebe, kako se oslanjam na tu spoznaju, kako sam sav u svome “ja”, u svome duhu. Nitko me tu ne može dodirnuti. Nitko me povrijediti", piše Tomislav Ivančić u knjizi "Oče".
Vrijeme te neumoljivo opominje da si prolazan. Možda ti to ponekad utjera tjeskobu i podsvjesni strah u srce. Pitaš se, ima li negdje prostor u kojem ne postoji vrijeme i gdje možeš sačuvati svoj život. Pokušaj u ovoj meditaciji u sebi pronaći prostore koje ne razara vrijeme. Rekli su ti, i ti to vjeruješ, da ti duša oživljuje tijelo. Rekli ti da je duša besmrtna, a tijelo propadljivo. Ti to shvaćaš. No, ta istina nije možda još prodrla u tvoje srce. Pokušaj sada tu istinu spustiti iz glave u dubinu svoga bića.
Rekli su ti, i ti to vjeruješ, da ti duša oživljuje tijelo. Rekli ti da je duša besmrtna, a tijelo propadljivo.
Kad sam bio dijete od nekoliko mjeseci bio sam to ja, a ne netko drugi. Sad sam velik, sve se na meni izmijenilo, ali sam opet isti ja. Sve je u meni novo, a ipak sam ja ostao isti. Dobio sam više spoznaja, završio škole, upoznao svijeta, mnogo ljudi i situacija. A ostao sam isti. Svaki atom moga tijela se promijenio, ni jedan nije ostao od mene iz doba kad sam imao jednu godinu. Sve je na meni i u meni drukčije, tuđe, nešto što prije nije bilo, samo sam ja ostao isti. Tko sam ja? Nije važno što radim, niti je važno sto jedem ili pijem, kakav sam, što ću biti, imam li što ili ne. Mene ne uvjetuju ni ljudi, ni poslovi, ni hrana, ni novac, ni zdravlje, ni patnja ni sreća. Sve to nisam ja i o svemu tome ne ovisim ja. Ja ne ovisim o svim tim uvjetima. Ja sam više od svega toga.
Mene ne uvjetuju ni ljudi, ni poslovi, ni hrana, ni novac, ni zdravlje, ni patnja ni sreća. Sve to nisam ja i o svemu tome ne ovisim ja.
Ne plašim se onoga što ljudi o meni misle. Ne bojim rata, gladi, bolesti. Ne strašim se potresa, groma, prijetnji. Ne bojim se neuspjeha na poslu, u obitelji, u školi. Ja sam neuništiv. Ja sam vječan kao Bog. Na Božjem dlanu stojim. Osjećam kako se spuštam u dubinu sebe, kako se oslanjam na tu spoznaju, kako sam sav u svome “ja”, u svome duhu. Nitko me tu ne može dodirnuti. Nitko me povrijediti.
Dani i vrijeme prolaze a ja ostajem. Sve se mijenja, ja ostajem.
Ljudi mogu govoriti što god hoće, njihove riječi prolaze kao voda u rijeci, a ja ostajem. Dani i vrijeme prolaze a ja ostajem. Sve se mijenja, ja ostajem. Čini mi se kao da sam se spustio u najdublje predjele sebe. Osjećam se na temeljne kosti svoga tijela. Opušten sam. Miran sam. Ništa me ne može pokrenuti i uznemiriti. Kao u krilu majke, tako sam u svome duhu, u svojem “ja”. Ja sam sigurnost, život, vječnost, radost, mir. Meni se ti ništa ne može dogoditi. Ja živim. Ja…