"Ljudi mogu govoriti što god hoće, njihove riječi prolaze kao voda u rijeci, a ja ostajem. Dani i vrijeme prolaze, a ja ostajem. Sve se mijenja, ja ostajem. Čini mi se kao da sam se spustio u najdublje predjele sebe. Oslanjam se na temeljne kosti svoga tijela. Opušten sam. Miran sam. Ništa me ne može pokrenuti i uznemiriti", zapisao je u svojem promišljanju prof. Tomislav Ivančić.
Rekli su ti, i ti to vjeruješ, da ti duša oživljuje tijelo. Rekli su ti da je duša besmrtna, a tijelo propadljivo. Ti to shvaćaš. No, ta istina nije možda još prodrla u tvoje srce.
Pokušaj sada tu istinu spustiti iz glave u dubinu svoga bića.
Svaki atom moga tijela se promijenio, ni jedan nije ostao od mene iz doba kad sam imao jednu godinu.
Kad sam bio dijete od nekoliko mjeseci bio sam to ja, a ne netko drugi. Sad sam velik, sve se na meni izmijenilo, ali sam opet isti ja. Sve je u meni novo, a ipak sam ostao isti. Dobio sam više spoznaja, završio škole, upoznao svijeta, mnogo ljudi i situacija. A ostao sam isti. Svaki atom moga tijela se promijenio, ni jedan nije ostao od mene iz doba kad sam imao jednu godinu. Sve je na meni i u meni drukčije, tuđe, nešto što prije nije bilo, samo sam ja ostao isti.
Tko sam to ja? Nije važno što radim niti je važno što jedem ili pijem, kakav sam, što ću biti, imam li što ili ne. Mene ne uvjetuju ni ljudi, ni poslovi, ni hrana, ni novac, ni zdravlje, ni patnja, ni sreća. Sve to nisam ja i o svemu tome ne ovisim ja. Ja ne ovisim o svim tim uvjetima.
Sve to nisam ja i o svemu tome ne ovisim ja. Ja ne ovisim o svim tim uvjetima.
Ja sam više od svega toga. Ne plašim se onoga što ljudi o meni misle. Ne bojim se rata, gladi, bolesti. Ne strašim se potresa, groma, prijetnji. Ne bojim se neuspjeha na poslu, u obitelji, u školi. Ja sam neuništiv. Ja sam vječan kao Bog. Na Božjem dlanu stojim. Osjećam kako se spuštam u dubinu sebe, kako se oslanjam na tu spoznaju, kako sam sav u svome “ja”, u svome duhu. Nitko me tu ne može dodirnuti. Nitko me povrijediti.
Ljudi mogu govoriti što god hoće, njihove riječi prolaze kao voda u rijeci, a ja ostajem.
Ljudi mogu govoriti što god hoće, njihove riječi prolaze kao voda u rijeci, a ja ostajem. Dani i vrijeme prolaze, a ja ostajem. Sve se mijenja, ja ostajem. Čini mi se kao da sam se spustio u najdublje predjele sebe. Oslanjam se na temeljne kosti svoga tijela. Opušten sam. Miran sam. Ništa me ne može pokrenuti i uznemiriti. Kao u krilu majke, tako sam u svome duhu, u svojem “ja”. Ja sam sigurnost, život, vječnost, radost, mir. Meni se ništa ne može dogoditi. Ja živim. Ja…