Ako ispitamo svoja srca, možemo iskreno priznati da često želimo učiniti pravu stvar, prenosi Sam Guzman s portala Catholic Gentleman. Čeznemo kontrolirati svoju narav. Oduprijeti se tjelesnim iskušenjima. Da pobijedimo svoju lijenost i samozadovoljstvo kako bismo služili drugima. Voljeti kako je Krist volio. Ali ako ispitamo svoje postupke, često tonemo do najmanjeg zajedničkog nazivnika i padamo u grijeh na najmanju provokaciju. Duhovno, to je kao da napravimo jedan korak naprijed i tri ili četiri koraka natrag. Odlučno i hrabro krenemo naprijed, odlučujući da više nikada ne propadnemo. A onda kratki trenutak kasnije padnemo ravno na lice. To može dovesti do malodušja, čak i očaja.

Zašto Bog dopušta da padamo

Zašto nam Bog tako često dopušta da padamo, unatoč našim često usrdnim molitvama za Njegovu pomoć i milost? Zašto toliko često zapadamo u glib grijeha kada tako očajnički želimo biti slobodni? Odgovor je jednostavan: poniznost. Nema grijeha većeg od oholosti. Nema grijeha više protivnog Božjoj ljubavi. Nema grijeha koji više mrzi Božji naum s nama.

Oholost kvari i uništava sve s čime dolazi u kontakt. To je prvi grijeh i posljednji, a tako je suptilan. Podmukao, čak. Tako lako može pokvariti čak i naša najkreposnija djela, nagrizajući ih iznutra prema van. To je put smrti. Bog to naravno zna, ali mi često ne znamo.

Mislimo da duhovno napredujemo kad zapravo samo pridonosimo našoj kroničnoj ovisnosti o samopouzdanju i samodostatnosti. Vjerujemo da rastemo u vrlini, dok u stvarnosti tek postajemo sotonski zadovoljni vlastitim sposobnostima. Zbog toga Bog dopušta da padnemo. Vidjevši u nama sve veće samopouzdanje, povlači svoju milost i dopušta nam da se suočimo vlastitim stvarnim snagama. Što je naravno, ništa. To je cijelo vrijeme bila stvarnost, ali odbili smo je vidjeti. Mislili smo da to radimo sami, kad je zaista Bog sve radio. Neuspjeh je često jedini način da nas nauči lekciju koju je Krist beskrajno podučavao svojim učenicima: Bez mene ne možete učiniti ništa”.

Dragocjeni dar poniznosti

Krist će nam dopustiti da padnemo uvijek iznova – deset tisuća puta ako je potrebno – da nas poduči ovoj lekciji. Jer nema se više što naučiti. Ono što Bog želi je naša predaja Njemu. Želi da dođemo do kraja i da zavičemo poput svetog Petra u vjetrovima i valovima Galilejskog mora: “Gospodine, spasi me!” Ovaj krik krajnjeg očaja pravi je početak duhovnog života. To je početak istinske slobode. Ali, kako nam je teško doći do ovog mjesta.

Bog zna da nema grijeha opakijeg od oholosti. Ali također zna da nema vrline veće od poniznosti. To je korijen svih ostalih vrlina; deblo stabla života.

Ako postoji i jedan djelić dokaza da to možemo sami, privit ćemo se svom svojom snagom. Nešto duboko u nama opire se slabosti, ovisnosti. Ustuknemo od toga. Ne usuđujemo se priznati svoje ništavilo. Čini se da je to sudbina gora od smrti.

Foto: Cathopic

Poniznost je vrsta smrti – ali ona koja nije kraj, već početak. Tek kad se spustimo u grob krajnjeg poraza, možemo uskrsnuti u novi unutarnji život. To nas vraća natrag na pitanje svetog Pavla koje smo naveli na početku: “Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?” Njegov je odgovor jedini odgovor: Ništa drugo nego milost Božja, po Isusu Kristu, našem Gospodinu. Kad ne uspijemo i padnemo, nalazimo se u bolnoj, ali živopisnoj školi poniznosti. Jer nebeska su vrata vrlo niska i u njih mogu ući samo ponizni.