Svima nam je dobro poznat evanđeoski ulomak o sestrama Marti i Mariji te o zgodi kako je Isus svratio k njima.

Ulomak je to u kojem se kroz prizmu ponašanja dvije sestre, te kroz njihov odnos prema Isusu, zapravo zrcali sva bit duhovnog života. Riječ je o važnom suodnosu između slušanja i djelovanja, kontemplacije i akcije, molitve i rada.

Marta prima Isusa u kuću i kao prava domaćica čini sve kako bi što bolje ugostila Isusa.

Ona je sva zauzeta posluživanjem. Marija, pak, naizgled ne čini ništa, već jednostavno sjeda do Isusovih nogu i sluša. Iako na prvi pogled ne čini ništa korisno, ona se posvećuje onom najbitnijem: slušanju Isusovih riječi. Marija sluša i upija Isusovu riječ; Marta radi i poslužuje.

Na Martinu zamolbu Isusu da intervenira i potakne sestru da joj pomogne, Isus odgovara da je „jedno potrebno“ i da je Marija izabrala bolji dio.

Marija na određeni način predstavlja ljude koji zastaju da Boga i njegovu riječ slušaju i promatraju, koji u susretu s Njim vide najveće moguće dobro, za koje se isplati sve ostaviti i posvetiti tomu dobru.

Marija je primjer ljudi koji Boga i njegovu riječ nastoje pozorno slušati, a onda i na njegovu riječ odgovoriti molitvom, razgovorom, vršenjem riječi u svakodnevnom životu.

Papa Franjo je na jednom mjestu progovorio o važnosti klanjanja u smislu osobnog molitvenog susreta s Gospodinom:

„Teologija i pastoralna učinkovitost malo koriste ako se ne padne na koljena (…) Klanjanjem se shvaća da se vjera ne svodi na skup lijepih učenja, već je riječ o odnosu ljubavi prema živoj Osobi (…) Klanjati se znači ići do onog bitnog; to je način oslobađanja od mnogih beskorisnih stvari, od ovisnosti koje umrtvljuju srce i ošamućuju um.

Klanjanjem se učimo odbacivati ono čemu se ne smijemo klanjati: bogu novca, bogu potrošnje, bogu užitaka, bogu uspjeha i vlastitom ‘ja’ uzdignutom do statusa ‘boga’.

Klanjati se znači biti malen u prisutnosti Svevišnjega, otkriti pred Njim da životna veličina nije u tome koliko imamo, već koliko volimo.“

U tom smislu, u duhovnom životu primat mora imati ponizno klanjanje, slušanje Božje riječi, kontemplacija i molitva. Tek u drugom koraku slijedi plodna akcija, odnosno istinski korisno djelovanje i rad. Na duhovnom području, u konačnici, bez slušanja i molitve, kontemplacije i klanjanja, malo se toga (ili zapravo ništa!) dobroga može učiniti.

Kardinal Robert Sarah smatra da smo zaboravili na važnost molitve i kontemplacije, te prilično oštro opominje:

„Juda je zauvijek ime izdajnika, a sjena njegova je i ponad nas. Da, i mi smo izdali, kao i on! Napustili smo molitvu. Posvuda se uvuklo zlo učinkovita aktivizma.Nastojimo oponašati organizaciju velikih poduzeća.

Zaboravljamo da je molitva jedina krv koja je kadra natopiti srce Crkve.

Tvrdimo da ne smijemo gubiti vrijeme. Vrijeme kojim raspolažemo želimo potrošiti na društveno korisna djela. Ali tko više ne moli, već je izdao. Već je spreman na sve kompromise sa svijetom. Stupa Judinom stazom.“

Kardinal nastavlja: „Svako nastojanje da se Crkva i vjera ojačaju bez sjedinjenja s Bogom, bit će uzaludno. Bez molitve bit ćemo cimbal što zveči. Pretvorit ćemo se u medijske opsjenare koji stvaraju veliku buku, a proizvode samo trice i kučine.

Molitva mora postati naše najnutarnjije disanje. Njome stajemo pred lice Božje.

Imamo li mi nekakav drugi cilj? Mi kršćani, svećenici, biskupi, imamo li neki drugi razlog postojanja nego da budemo s Bogom i tamo vodimo druge?

Vrijeme je da to pokažemo! Vrijeme je da to provedemo u djelo!

Tko moli, spašava se, tko ne moli, osuđuje se.“

Riječ je o nužnosti ozbiljnog povratka molitvi, tišini i klanjanju, slušanju i vršenju Božje riječi, tom otajstvenom molitvenom uranjanju u Isusa Krista i snagu njegova Duha.

Redovitošću i čvrstinom molitvenog života, poniznog klanjanja i tihe kontemplacije, uranjanja u Krista i u njegovu riječ, postižemo da Krist prebiva u nama te da jedino s njim, po njemu i u njemu donosimo istinskog ploda.

U tom smislu, valja imati na umu važan redoslijed za plodan duhovni, kršćanski život: prvo kontemplacija, pa onda akcija; prvo molitva, pa onda rad; prvo pozorno slušanje i upijanje Božje riječi poput Marije, pa onda posluživanje i aktivno djelovanje poput Marte.