Slaveći današnju svetkovinu Duhova, Crkva slavi svoj „rođendan“. Bog je svojoj Crkvi poželio poslanje zbog kojeg ona i danas živi: biti zajednica naroda koju Bog okuplja po cijelom svijetu (KKC 752). Okuplja ju i u građevini – crkvi, gdje se blaguje Tijelo Gospodinovo i sluša riječ Božja. Do današnjeg dana to poslanje Crkve ostalo je isto.  Jedino po čemu možemo razlikovati „prvu“ Crkvu od današnje jesu intenzitet i jačina Duha Svetoga koja živi u vjernicima, i drukčije životne okolnosti. Ako bismo htjeli biti bliskiji s prvim kršćanima po Duhu Svetom, onda zasigurno treba obratiti pozornost na neke čimbenike svojstvene zajednici vjernika. Današnja nam Božja riječ pomaže otkriti kako to mogu biti dvije stvari: zajedništvo i otvorenost.

Jedino po čemu možemo razlikovati „prvu“ Crkvu od današnje jesu intenzitet i jačina Duha Svetoga koja živi u vjernicima, i drukčije životne okolnosti.

Djela apostolska navode, kako smo čuli u prvom čitanju, da su na dan Pedesetnice svi bili na okupu (Dj 2,1). Zajedništvo u vjeri prvi je znak očitovanja Duha Svetoga. Prisjetimo se kako je Bog Trojstvo, i u sebi je zajedništvo. Za pretpostaviti je kako će se snaga Duha očitovati onda kad su kršćani zajedno. Kroz zajedničku molitvu, i djela ljubavi i milosrđa. Kao vanjski znak svojevrsne potvrde da ih je pohodio, Duh se očitovao u obliku jakog vjetra s neba (Dj 2, 2). Zajedništvo možemo čitati i kao izraz Božje volje. Bog je stvorio svijet da bude u zajedništvu s Njime. Okupljanje Božjeg naroda počelo je od onog časa kad je grijeh narušio naš odnos s Njime (KKC 760-761). Zato je Bog ponudio Crkvu, tj. Zajedništvo, kao ponovnu uspostavu Saveza s Njime. Zasigurno se Duhu Svetom može moliti nasamo, u kutku svoje sobe, kapelici, prirodi, ali velike Božje zahvate možemo očekivati u našem životu najprije kad smo zajednica. Duh je onaj koji ujedinjuje. Papa Franjo kaže kako zajedništvo možemo stvarati onda kad nekog tješimo. Kako to učiniti? Ne držeći velike govore, nego čineći se bliskima; ne prigodnim riječima, nego molitvom i blizinom. To su, prema Papi, najizvrsniji putevi ostvarenja zajedništva.

Biti otvoren znači primiti silu i snagu Duha Svetoga za autentični navještaj, kao i općenito za sve što činimo i govorimo.

Drugi čimbenik koji možemo iščitati iz današnjih čitanja jest naša otvorenost. Opasno je govoriti o Bogu bez Duha. Pavao kaže kako nitko, osim u Duhu Svetom, ne može reći da je Isus Gospodin (1Kor 12,3). Bez Duha, u nama mogu prevladati tuđa mišljenja, komentari, tumačenja ili pak floskule. Možemo se zapitati ponekad kako ljudi reagiraju na naše svjedočenje. Oduševe li se ili zijevaju i ostaju isti kad govorimo o Isusu, Crkvi, svetcima? Djela apostolska navode kako su apostole u onom kraju svi razumjeli jer su govorili njihovim jezicima. Duh je onaj koji stvara komunikaciju. Apostoli su bili razumljivi svima, sa svakim razgovarali na njegovu dijalektu i jeziku. Jer to je plod Duha – biti drugima razumljiv. Iz ovoga možemo iščitati kako se to dogodilo jer su apostoli  u sebi bili otvoreni, spremni ići bilo gdje među ljude i naviještati živog Krista kojeg su susreli. Iskustvo Duha Svetoga raste u onim vjernicima koji su spremni ići ususret drugima, izložiti se, čak i na vlastitu štetu. Tko tako čini? Samo onaj tko ima ljubavi u sebi. Oni koji ljube podnijet će i štogod muke poradi Sina Božjega. U Evanđelju Isus svojim učenicima kaže kako će mu biti svjedoci. Osim riječi svjedok, grčka riječ martyros značila bi i ‘mučenik’. Sjetimo se kako su svi apostoli, izuzev ljubljenog učenika, podnijeli mučeništvo. Biti otvoren znači primiti silu i snagu Duha Svetoga za autentični navještaj, kao i općenito za sve što činimo i govorimo. Jer Duh Sveti djelotvornom snagom svemu daje život, sve posvećuje i okuplja Božji narod (Treća euharistijska molitva).

 Tko dopusti Duhu da postupno ispuni njegovo biće i život, počinje druge podsjećati na Boga.

Treba nam Duh Sveti. Što bismo mi bez njega? Bez Duha, kršćanima bi Bog bio dalek i nedohvatljiv. Sv. Irenej Lionski kaže kako su ljudi duhovni zahvaljujući djelu Duha Svetoga, a ne odricanju i udaljavanju od tijela. Biti prožet njime znači biti sudionik neba na zemlji. Tko u sebi ima Duha, shvaća kako je ugađanje sebi i prohtjevima koje nameće ovaj svijet gubljenje vremena. Otkriva nam istinsku radost i mir koje možemo jedino pronaći u Bogu. Koga Duh nosi, shvaća kako Božje zapovijedi nisu tu da ih relativiziramo ili smatramo preprekom ljudskim pravima, već put i prilika kako se očuvati od grijeha, kako ostati duhovan u ovom materijaliziranom svijetu. Tko dopusti Duhu da postupno ispuni njegovo biće i život, počinje druge podsjećati na Boga. U zajedništvu dočekajmo „rođendan“ Crkve i u otvorenosti srca primimo najveći dar Trojstva čovječanstvu – Duha Svetoga.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marka Obradovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.