"O Gospode, naše bi srce puklo od bijesa i očaja. Kleli bismo neprijatelje i Boga. Zaurlali bismo i kao izbezumljeni trgali ruku s čavala da još jednom stisnemo šaku. A ti veliš: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Neshvatljiv si, Isuse", riječi su Karla Rahnera, jednog od najpoznatijih rimokatoličkih teologa 20. stoljeća, koje donosi u svome razmatranju o našem Raspetom Spasitelju.
Visiš na križu. Prikovali su te. Nećeš više sići s toga stupa između neba i zemlje. Peku te rane na tijelu. Trnova kruna ranjava ti glavu. U očima ti pliva krv. Rane na tvojim rukama i nogama takve su kao da su ti udovi probodeni usijanim gvožđem. A duša ti je more tuge, bola i beznađa.
Oni što su ti sve to učinili stoje uz tvoj križ. Neće da odu, da te barem puste da sam umreš. Čekaju. Smiju se. Čak misle da imaju pravo i da je tvoje stanje očigledan dokaz za to; dokaz da je njihovo postupanje s tobom ispunjavanje najsvetije pravde, bogoslužje s kojim se mogu ponositi.
I zato se smiju. Izruguje se, hule. A na te se, užasnije od svake tjelesne boli, svalio očaj zbog takve zlobe. Zar ima ljudi spremnih na takvu podlost? Imaš li išta više zajedničkog s njima? Smije li čovjek čovjeka tako krvnički mučiti?
Neshvatljiv si, Isuse!
Nasmrt mučiti lažju, podlošću, izdajom, licemjerstvom, i podmuklošću te se još graditi da ima pravo, glumiti nevina, pretvarati se u pravedna suca? I to Bog dopušta da se događa u njegovu svijetu? Gromki smijeh i hula neprijatelja da se slavodobitno prolama Božjim svijetom?
O Gospode, naše bi srce puklo od bijesa i očaja. Kleli bismo neprijatelje i Boga. Zaurlali bismo i kao izbezumljeni trgali ruku s čavala da još jednom stisnemo šaku.
A ti veliš: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Neshvatljiv si, Isuse. Gdje je samo nastala ta riječ u tvojoj ispaćenoj i bolju razrovanoj duši?! Neshvatljiv si! Ti ljubiš i svoje neprijatelje. Preporučuješ ih i svome Ocu. Moliš za njih. O Gospode, ako nije grjehota reći: Ti ih ispričavaš najnevjerojatnijom isprikom što je ima – da nisu znali.
Samo ljubav razumije poklonjenu ljubav!
Sve su oni znali. Samo sve nisu htjeli znati! A što ne želimo znati, to ipak znademo u nutrini srca. Ali, mi to mrzimo i ne damo da izroni na površinu svijesti. A ti kažeš, ne znaju što čine. Za jedno ipak nisu znali: za tvoju ljubav prema njima, jer za nju zna samo tko te i sam ljubi. Samo ljubav razumije poklonjenu ljubav.
I nad mojim grijesima izgovori riječi praštanja neshvatljive ljubavi. I za me reci Ocu: oprosti mu, jer nije znao što je činio. Doduše, ja sam znao. Sve. Ali za tvoju ljubav ipak ne.
Daj da se sjetim tvoje prve riječi na križu kad u Očenašu bez razmišljanja tvrdim da opraštam svojim dužnicima. O moj Bože na križu ljubavi, zaista ne znam je li mi itko što dužan što bih mu mogao oprostiti. No i za ovo mi treba tvoje snage da bih oprostio, od srca oprostio, onima u kojima moj ponos i moja sebičnost gledaju neprijatelja.