U zabačenom talijanskom selu Manoppello postoji tkanina koja je donedavno bila uglavnom nepoznata većini kršćana. Međutim, o ovoj tkanini raste broj istraživanja koja, čini se, ukazuju na materijal koji ima svojstva koja nisu u potpunosti razjašnjena, piše K. V. Turley s portala Catholic Exchange.

Sveti veo iz Manoppella: Ljudsko lice Boga njemačkog novinara i povjesničara Paula Baddea njegovo je najnovije djelo o Svetom velu. Njegove ranije knjige Lice Božje: Ponovno otkrivanje pravog Isusovog lica i Prava ikona: Od Torinskog platna do vela Manoppello bile su prve u modernom dobu koje su ispitale tvrdnje oko Svetog vela, ne samo neke od njegove intrigantne veze s Torinskim platnom.

Ovaj najnoviji rad u biti predstavlja ažuriranje o tome gdje se to istraživanje danas nalazi i nekim od novijih događaja povezanih s tkaninom, posebice kontroverznom posjetu Manoppellu 2005. godine tada  pape Benedikta XVI.

Moderna priča o Velu počinje potresom 13. siječnja 1913. Četiri potresa toga dana navodno su ubila oko 30 000 ljudi. Jedna od zgrada oštećenih u ovim potresima bila je crkva svetog Mihovila na brdu Tarigini neposredno uz vrata Manoppella. Bila je to mala i u svjetskim okvirima beznačajna crkva povjerena kapucinskom redu. U toj je crkvi od 1638. godine ležao predmet pobožnosti, jedan koji se držao u utvrđenoj kutiji, osiguran s tri lokota i smješten u pokrajnjoj kapeli. Samo dva puta godišnje ovaj je predmet izlagan hodočasnicima.

Nije bilo u potpunosti poznato kako je taj predmet uopće dospio u Manoppello. Unutar crkve bio je natpis koji je jednostavno govorio o tome da ga je lokalni ljekarnik darovao kapucinskom redu u Manoppellu 1638.

Stojeći ispred vela koji je prikazivao ono što je navodno bilo Sveto Lice, svećenik je mogao samo promucati: “Ovo je čovjek koji me izvukao iz ruševina prije pedeset godina! On je taj koji me spasio! To je On!”

Godine 1923., za vrijeme prijeko potrebne obnove crkve nakon potresa, novi gvardijan fra. Roberto, premjestio je relikviju na mjesto gdje su je, preko novopostavljenog stubišta, mogli vidjeti i častiti hodočasnici. Jedan od onih koji je to učinio u listopadu 1964. bio je kapucin, fra. Domenico.

Nedaleko od Manoppella, tada desetogodišnji dječak, Emidio Petracca, umalo je poginuo zajedno sa svojim ocem dok je ministrirao na svetoj misi ujutro za vrijeme jednog od potresa 1915. godine. Kasnije ga je na sigurno iz ruševina izvukao nepoznati spasilac. Naposljetku, 1922. Petracca je ušao u redovnički život kao kapucin. Međutim, tek je 50 godina kasnije Emidio, sada Fr. Domenico, hodočastio u Manoppello. Tom se prilikom popeo na stepenice da se pokloni platnu. Ostao je zapanjen onim što je vidio ispred sebe. Stojeći ispred vela koji je prikazivao ono što je navodno bilo Sveto Lice, svećenik je mogao samo promucati: “Ovo je čovjek koji me izvukao iz ruševina prije pedeset godina! On je taj koji me spasio! To je On!”

Od toga dana fra. Domenico je postao poznat kao apostol Svetog Lica. Ne samo da je proučio sve što je mogao pronaći, a što je bilo napisano na svetom velu, nego je također zamolio svoje kapucinske poglavare da ga prebace u svetište u Manoppellu, što se i dogodilo. Nakon toga su ga mogli vidjeti kako moli dan i noć pred Svetim licem.

Uskoro je fra. Domenico je ponovno zatražio tkaninu. Vjerovao je da je to Kristov Sudarij, sam veo koji je ležao preko glave Raspetoga Gospodina, jedno od platna koje se spominje u Ivanovom evanđelju koje su vidjeli u grobu sveti Petar i sv. Ivan. Postoji niz drugih pogrebnih tkanina za koje neki tvrde da su također potjecale iz grobnice tog jutra. Razasuti su diljem Europe, a nalaze se u Torinu, Oviedu, Occitaniji, opatiji Kornelimünster i Rimu. Činjenica da ih ima više u skladu je s onim što znamo o židovskim običajima pokopa u prvom stoljeću. Međutim, samo dvije tkanine imaju slike na sebi: Torinsko platno i tkanina u Manoppellu.

Za razliku od Pokrova, Manoppello veo nema tragova boje ili krvi. Ipak, na njemu nije bilo traga boje, niti ima znakova da je nastao kao otisak. Stoga su i do danas slika i podrijetlo platna ostali misterij.

U rujnu 1978. fra. Domenico je otputovao u Torino kako bi pregledao sveto platno, koje je tada trebalo biti izloženo javnosti prvi put nakon 45 godina. Kad je stajao pred platnom, tvrdi se da se mogao samo diviti onome što je vidio, tako je jasno lice na platnu nalikovalo onom na svetom velu iz Manoppella. Razlika između te dvije slike je u tome što je jedna prisjećala mrtvu figuru, a druga je prisjećala istu figuru, ali živu. Sljedeći dan, dok je o tome razmišljao na povratku u hotel, fra. Domenica je udario auto. Preminuo je nekoliko dana kasnije u bolnici. Njegove posljednje riječi bile su: “Poštujte Sudarij Kristov!”

Dok je fra. Domenico ležao na samrti, u Manoppello je stigao poznati talijanski novinar Renzo Allegri koji je čuo za veo. U to vrijeme, dok se održavala izložba Platna, zapitao se postoji li neka priča o tom zabačenom talijanskom selu s njegovom manje poznatom relikvijom za koju su neki tvrdili da je piccolo sindone (mali pokrov). Sljedeći članak Allegri je trebao napisati za GENTE, talijanski tjednik, a objavljen je samo nekoliko dana nakon sprovoda fra. Domenica, dosegla je milijune čitatelja u Italiji i donijela Sveti veo nacionalnoj i međunarodnoj publici.

Nedugo zatim, jedan drugi časopis objavio je Allegrijev članak na njemačkom jeziku. U ovom trenutku Badde priča kako je kopija njemačke verzije članka našla put do trapističkog samostana u Švicarskoj. Nakon što ga je pročitala, jedna od časnih sestara u tamošnjoj zajednici vrlo je hitno napisala pisma dvojici njemačkih akademika koji su vodili različite studije visoke razine o Torinskom platnu.

Odavde se priča širi i produbljuje. Badde plete priču koja uključuje povijest i znanost, ne samo iznenađujuće otkriće morskog bisusa u velu. Ova je tkanina bila najdragocjenija u starom svijetu. To je također tkanina na koju je nemoguće nanijeti boju. Sveti veo iz Manoppella također govori o izvanrednoj viziji židovskog rabina u vezi s velom; i neočekivane objave ravnatelja Vatikanskih muzeja 2011. kojom se priznaje da je drevna relikvija koja se odnosi na Sveto Lice nestala iz Rima tijekom luteranskog pljačkanja grada 1527. Ovo otkriće pokrenulo je Baddeovu drugu liniju ispitivanja u vezi s velom. U knjizi se postavlja pitanje je li veo ista tkanina koju je koristila Veronika, žena prikazana na šestoj postaji križnog puta kako briše Kristovo lice. Badde govori o skeptičnim profesorima koji postaju entuzijastični borci za autentičnost vela, o poveznicama između vela i tekućih istraživanja o platnu. Kroz cijelo vrijeme Badde prenosi dramu i misterij u srcu priče koju priča.

Na neki način kulminacija ove priče dolazi 1. rujna 2006. Badde tvrdi da je na taj dan prvi papa nakon sv. Petra ugledao sveti veo. Na tom hodočašću, papa Benedikt je kleknuo u molitvi pred velom Manoppella.

Šest dana kasnije, na svojoj općoj audijenciji na Trgu svetog Petra, papa Benedikt je rekao sljedeće:

Naslovnica knjige Sveti veo Manoppella

„Možemo doista reći da je Bogu dano ljudsko lice, Isusovo, i odsada, ako doista želimo upoznati Božje lice, moramo samo promatrati Isusovo lice!“

Naslovnica knjige Sveti veo