“Moje ime je Darko Portada, umirovljenik sam, još uvijek aktivni ministranti izvanredni djelitelj Euharistije. Ministrirati sam počeo 1955. godine u župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Tada je brigu o ministrantima vodio kapelan o. Augustin Krolo, a župnik je bio fra Bernardo Borić. Svete su se mise slavile od ranog jutra, od 5:30 do 8 sati, nedjeljom od 6 do podneva. Ministranti su bili “zaduženi” za mise radnim danom od 6 do 8, nedjeljom od 6 do 11:30, jer večernjih misa u to vrijeme, prije Koncila, nije bilo. Jasno, ministriranje je bilo na latinskom jeziku, pa je trebalo naučiti tekstove. Najteže je bilo naučiti “Suscipiat…” i “Confiteor…” Ministrirali smo fratrima koji su bili određeni rasporedom u pojedini sat. Bilo je tada i više misa u isto vrijeme, svaka na “svom” oltaru (koncelebracije nije bilo!) Svi su fratri slavili misu u crkvi, tek iznimno, poneki, u samostanskoj kapelici.

Voljeli smo ići fra Anti na ispovijed jer nam je to bio kao razgovor.

Ministrant fra Anti Antiću

Među inima, ministrirao sam više puta i fra Anti u crkvi, često na oltaru Anđela čuvara, ali i u samostanskoj kapelici. Kao “klinca” čudilo me kako fra Ante nikada ne poklekne nego se “samo” duboko nakloni. Tata mi je objasnio da je on, fra Ante, bolestan pa da ne može pokleknuti već se samo duboko nakloni. Često je ispovijedao i u crkvi te u “ispovjedaonici za gluhe”, kako smo zvali sobicu uz sakristiju. Mi smo ministranti voljeli ići k njemu na ispovijed, jer je to bilo, barem meni, kao razgovor. Kasnije, kada je bio bolesniji pa jedva da je silazio u crkvu, ispovijedao je u samostanskoj kapeli, a još poslije i u vlastitoj sobici. Tada su izvedeni i neki radovi u samostanu, kako bi njegova sobica bila izvan klauzure. Češće bi nas, ministrante, gvardijan fra Roko Tomić poslao da malo otpravimo penitente, zbog bolesti i opterećenosti fra Ante. Kasnije, u moje odraslo doba, pojedine su me osobe podsjećale kako sam ih otpravljao od sobice. Budući je fra Ante bio ozbiljno bolestan, pomalo se pričalo među vjernicima da “neće on dugo”.

Vidjevši mnoštvo koje se okupljalo u crkvi, pomislih: “Umro je fra Ante!”

Preminuo je na glasu svetosti

Jednog dana, 4. ožujka 1965. vraćao sam se iz gimnazije i uočio da puno ljudi ide prema crkvi i ulazi u nju. U sebi sam rekao “Umro je fra Ante!” Kada sam došao u sakristiju, doznao sam da je fra Ante izložen na odru u kapelici. Otišao sam u kapelu vidjeti ga i pomoliti se. Bio je otvoren, položen na postolje, a kasnije, idućeg dana položen je u limeni lijes s “prozorčićem” pa ga se moglo vidjeti. Na dan sprovoda otišao sam na Mirogoj kako bih sudjelovao pri ukopu kao ministrant. Sprovod je vodio tada pomoćni biskup zagrebački Franjo Kuharić, uz asistenciju biskupa Frane Franića i Smiljana Čekade. Mnoštvo je vjernika pratilo sprovod. Zapravo, sprovod u klasičnom smislu i nije formiran, jer su vjernici, onako masovno, išli prema grobu. U grobu je predviđeno mjesto za polaganje lijesa bilo na istočnoj strani, iznutra obloženo daskama (fosnama) kako bi lijes bio izoliran od zemlje.

Korpus je bio cjelovit, vidjela se štola koja je, možda zbog vode koja je bila u lijesu, više djelovala kao bijela a ne ljubičasta kakva je u stvari.

Ekshumacija otkrila da tijelo nije istrunulo

Petnaestog prosinca 1970. godine izvršena je ekshumacija kako bi se tijelo o. Ante Antića prenijelo u crkvu. Bio sam nazočan ekshumaciji. Kada sam došao do groba, lijes s tijelom već je bio izvađen i položen koso uz humak otkopane zemlje. Kroz “prozorčić” vidjelo se lice fra Ante, tek malo više udesno od položaja koji je imao prigodom polaganja tijela u lijes. Čekale su se službene osobe kako bi se pristupilo otvaranju limenog lijesa te se tijelo prenijelo u novi lijes. Kada su došli odgovorni, grobar je učinio veći otvor na limenom ulošku te je iscurila voda koja je ušla u nutrinu lijesa. Kada je ona istekla, otvoren je limeni uložak pa smo ostali impresionirani cjelovitošću i prepoznatljivošću pokojnika! Korpus je bio cjelovit, vidjela se štola koja je, možda zbog vode koja je bila u lijesu, više djelovala kao bijela a ne ljubičasta kakva je u stvari. Habit je bio cijeli, tek pri dnu nogu se nije vidio. Je li istrunuo ili ja možda nisam dobro vidio?

Novi je lijes s limenim uloškom bio položen na susjedni grob, pa se pristupilo prijenosu tijela iz jednog lijesa u drugi. Jedan je grobar primio tijelo za glavu, drugi za noge i tako ga prenijeli u drugi lijes. Kada je grobar primio tijelo za glavu, pretrnuo sam, pobojavši se, da mu glava ne ostane u rukama, a tijelo bude obezglavljeno. Međutim, sve je prošlo u redu. Položivši tijelo u novi lijes, još je jedan detalj interesantan: tijelo fra Ante je u ramenima bilo šire od uloška lijesa, pa je grobar lopatom pritisnuo desno rame u lijes. I to je prošlo u redu!

Tijelo fra Ante Antića dočekalo je mnoštvo vjernika

Grobar je tada počistio rubove limenog lijesa kako bi se obavilo lemljenje, lotanje, uloška. Fra Roko mi je kasnije komentirao: “Šteta što nismo imali papir ili neku tkaninu da obrišemo lice da vidimo u kakvom je stanju” jer lice je bilo smeđe boje, vjerojatno od taloga vode koja je prodrla u limeni uložak. Lemljenju, zatvaranju uloška odnosno lijesa nisam nazočio jer sam žurio u Zvonimirovu na doček furgona s tijelom fra Ante. Pred crkvom, a posebno u crkvi, bilo je već puno vjernika koji su očekivali tijelo fra Ante Antića. Nakon mise zadušnice koju je slavio biskup Škvorc, lijes s tijelom fra Ante Antića položen je u sarkofag s desne strane pri ulazu u crkvu, gdje se nalazi i danas. U sarkofag, na lijes, položio sam letak s rasporedom prijenosa tijela s Mirogoja u crkvu…

FOTOGRAFIJA:
*Lijevo su, redom, provincijal o. Petar Čapkun, moja malenkost, gvardijan o. Ivan Vuka i, vjerojatno, g. Julije Sulić. Uz lijes je pogrebnik, a s desne strane su meni nepoznate osobe, tek gospodin sa šeširom, vjerojatno je doktor sanitarac koji je nadgledao ekshumaciju.

Darko Portrade