Iz kojeg vremena potječe svetkovina Svih svetih i što Crkva slavi toga dana?

Prije svega, mislim da je važno napomenuti da svetkovina Svih svetih, ali i sve druge svetkovine u katoličkom kalendaru, nalazi svoje uporište u dijelu otkupljenja Gospodina našega Isusa Krista koje se onda nastavlja, na jedan sakramentalan i liturgijski način, u životu Crkve. Crkva u svojoj liturgiji slavi Kristovo vazmeno otajstvo koje se nastavlja po liturgijskom kalendaru, tako da svetkovina Svih svetih ima svoje uporište u samom tom dijelu Kristovog otajstva spasenja koje se u Crkvi živi kroz slavlje liturgijskih otajstava. Ono je povijesno vezano uz razdoblje srednjega vijeka, kada su na različitim mjestima u Europi nastajali određeni obredi, pobožnosti i slavlja vezana uz čašćenje svetih.

Svetkovina Svih svetih Crkvi i svim vjernicima obnavlja poziv na svetost koji imamo kao ljudi koji su krštenjem postali jedno s Kristom.

Druga božanska osoba došla je na svijet kako bi postala čovjekom. Taj Bog nije prestao biti Bog, ali je postao čovjekom kako bismo mi ljudi, po odnosu s Kristom, mogli ući u zajedništvo Presvetoga Trojstva. Svetkovinom Svih svetih Crkva se spominje upravo poziva na svetost na koju su pozvani svi članovi Crkve i svi vjernici, ali na poseban se način spominje onih koji su na taj poziv odgovorili i koji su sada u nebu, u zajedništvu svetaca i anđela.

Zapravo, tom svetkovinom mi se suočavamo s tim svojim iskonskim pozivom koji imamo kao vjernici, a to je stići u Božji dom, gdje ćemo u vječnosti slaviti i hvaliti Boga. To već čini nebrojeno mnoštvo duša koje su na ovom svijetu vojevali Kristovu vojnu. Oni sada  hvale i slave Boga, ali ne samo to. Oni zagovaraju nas i sve koji su još na putu, da bi uspjeli upravo u tom pozivu koji su primili.

Crkva nije slučajno Dušni dan postavila odmah nakon svetkovine Svih svetih. Što slavimo na Dušni dan? 

Čini mi se da u novije vrijeme ljudi dosta dobro shvaćaju tu razliku, posebno zahvaljujući djelovanju katoličkih medija u kojima se svake godine naznačuje ta razlika. U svetkovini Svih svetih upravo je naglasak na tom zajedništvu svetih i našoj povezanosti s onima koji su u raju, koji nas zagovaraju, s tim nebrojenim dušama koje slave Gospodina Boga u vječnosti. Ali na Dušni dan, drugoga studenog, molimo za sve naše drage pokojne. Znamo da nas Crkva uči u svojim djelima milosrđa da mrtve treba dostojno pokopati. Znamo i da je potrebno da kršćanin, kada završi zemaljski život i nakon što, po milosti Božjoj, umre kao kršćanin, ispovjeđen i pričešćen, da se i njegovo smrtno tijelo, budući da je bilo hram Duha Svetoga te da čeka uskrsnuće mrtvih, treba na dostojanstven način pokopati.

Vrlo je važno naglasiti kako se, kao kršćani, prema ljudskom tijelu u času smrti i ispraćaju odnosimo s dužnim poštovanjem. Naravno da smo nakon toga za dušu, koja je vječna, pozvani moliti. Samo je Gospodin taj koji podaruje spasenje našim pokojnima, ali na nama je da molimo za njih, da prikazujemo svete mise i dobra djela, radimo žrtve i da se prikazuje molitva za pokojne.

U liturgijskom kalendaru Crkva se ujedinjuje u molitvi za pokojnike na Dušni dan, i to kroz slavlje svete misne žrtve koja je najveća molitva za pokojnike.

Naravno, tu je i posjet grobljima na kojima se svojih dragih pokojnika i prisjećamo i gdje je najvažnije da za njih i molimo. Bogu hvala, u našem narodu često vidimo ljude koji imaju tu svijest i odlaze na groblja. Mislim da je vrlo važno da se, kad idemo na groblje, pomolimo za svoje pokojnike jer to je ono što pokojnima najviše treba. Kad se prisjećamo svojih pokojnika, tada više činimo sebi dobro, u smislu da si uljepšavamo rastanak i odsutnost voljenih osoba u svome životu. Ali našim pokojnima to vrlo malo znači. Ono što njima zaista znači je naša molitva koja im pomaže u tom procesu čišćenja, posebno ako se nalaze u čistilištu u kojem čekaju ulazak u raj.

Smije li se pokojnika kremirati, odnosno kako Crkva gleda na kremiranje?

Crkva dopušta kremiranje, pod uvjetom da razlog kremiranju nije neko uvjerenje ili stav protivan nauku Crkve o dostojanstvu ljudskoga tijela ili vjeri u uskrsnuće mrtvih. Uvijek, međutim, volim spomenuti da je tradicionalni način oproštaja od naših pokojnika ukapanje u grobnice, odnosno da je kremacija, barem na našim prostorima, noviji fenomen. Treba naglasiti da je apsolutno dopušten, pod navedenim uvjetima, i to je nešto što mi u našoj pastoralnoj praksi redovito činimo.

Ima li nekoga razloga da Crkva brani ukapanje u zemlju? Kako se na to gleda ako postoje neki krajevi ili okolnosti u kojima je to uobičajeno?

Crkva ima svoja uvjerenja i stav da su upravo groblja blagoslovljena mjesta, na kojima se svake godine vrši blagoslovi, a ukoliko je crkva u blizini, slavi i sveta misa žrtva. Dakle, to su sveta mjesta koja za nas nešto znače upravo u kontekstu oproštaja od tijela naših pokojnika. Tu treba naglasiti da danas možemo vidjeti neke prakse s jako puno zastranjenja. Primjerice, ljudi prosipaju pepeo svojih voljenih ne znam gdje i kako sve ne. To apsolutno ne priliči našem kršćanskom stavu odnosa prema pokojnicima. Mi kršćani svoje pokojnike pokapamo na za to predviđena mjesta, koja su blagoslovljena i koja su pod znakom Krista Spasitelja. On je svojim križem svima nama omogućio ulazak u vječnu Domovinu za koju imamo širom otvorena vrata. Pozvani smo odgovoriti i slobodnom voljom ući kroz njih vodeći pobožan, sakramentalni život.

Volio bih napomenuti da je cijeli mjesec studeni u Katoličkoj Crkvi pod znakom molitve za pokojnike, ali ne samo za pokojnike nego i pod znakom tog našeg razmišljanja o takozvanim posljednjim stvarima: smrti, sudu, paklu i raju. To su one temeljne ljudske stvari koje će prije ili kasnije svakome od nas biti realnost. Skolastika nas uči “Mors certa, hora incerta”, odnosno “Smrt je sigurna, nesigurno je samo vrijeme smrti.” U tom smislu kroz studeni molimo, u kršćanskoj nadi i radosti što nas je Krist Gospodin sve otkupio, i možemo razmatrati kako živimo svoj život i jesmo li ušli u to zajedništvo s Kristom koje nam otvara vrata raja.

Što bi na kršćanskom obredu ispraćaja trebalo činiti, a što izbjegavati?

Čini mi se da je odgovor na to pitanje nekako u svakom dobronamjernom čovjeku, svakoj osobi koja je u trenutku iskustva oproštaja od jednog prijatelja ili člana obitelji u stavu dostojanstva, spokoja i ozbiljnosti. Naravno, ukoliko je osoba vjernik, on tu situaciju i iskustvo smrti opraštanja od voljene osobe promatra kao vjernik, kao kršćanin koji ima odnos s Kristom i koji zna da je Krist pobijedio smrt. Crkva nas uči, kako kaže predslovlje Mise za pokojne, da se vjernima život samo mijenja, a ne oduzima.

Zato mislim da kršćanin treba sudjelovati na sprovodnom ispraćaju dostojanstveno, moleći, ali upravo kroz tu sigurnost ljudi koji imaju vjeru. Kada vodim ispraćaj kao svećenik, uvijek napominjem da nismo kao pogani nego oni koji vjeruju da je Krist pobijedio smrt te da se mi ničega ne moramo bojati. Krist nam je svojim uskrsnućem pokazao da se svi mi koji živimo s Njime, koji baštinimo Njegovo djelo spasenja, možemo u nadi radovati da ćemo i nakon ovozemaljskog života primiti krunu slave – zajedništvo s Bogom u nebu.

Neka Bog to providi nama i svima pokojnima, našim voljenima, onima koji se ovih dana pripremaju kroz bolest ili patnju. Pobožnost Božjem milosrđu volim baš zato što ima upravo tu crtu molitve za one koji će uskoro stati pred Božje sudište, da im Gospodin bude blag i milosrdan sudac.