"Čovjek je poput vrta, bila u njemu lošija ili dobra zemlja, svaki trud i briga oko njega dat će bolje plodove. Svi smo mi, jedni drugima, vrtlari. Zadobiješ li od Boga snagu da se potrudiš oko ljudi s kojima živiš, vrlo brzo će ti se to vratiti dobrim plodovima. Ljudi oko tebe porast će u svakom dobru, a zlo će se u njima smanjiti. Opraštanje, razumijevanje i opravdanje drugih djeluje na duhovnom planu poput ekološkog pokreta. Ono čisti duhovne prostore oko nas", piše Tomislav Ivančić u knjizi "Ako oprostiš".
Djevojčica je mucala. Doživjela je tešku traumu i šok i otada ne može pravo izgovoriti ono što bi htjela. Za vrijeme svakog odmora u školi oko nje se okupe druga djeca i počnu je oponašati. Katkad, prilikom odgovaranja, potiho joj se rugaju. Ona se osjeća kao da propada u zemlju. Htjela bi odgovoriti ono što zna, ali ne može zbog ruganja drugih. Učiteljica pomisli da to djevojčica neće da odgovara, pa počne na nju galamiti. Mala to nije izdržala, sjela je kao da je pala u nesvijest. Oko nje se čuo ružan smijeh neke djece. Učiteljica je još više nastavila galamiti. Roditelji su je drugi dan morali ostaviti kod kuće, a nakon nekog vremena i povesti psihologu da joj pomogne.
Roditelji su je drugi dan morali ostaviti kod kuće, a nakon nekog vremena i povesti psihologu da joj pomogne.
A trebalo je samo razumjeti djevojčicu, imati sućuti prema njoj, razgovarati, pitati je zašto joj je tako teško govoriti i ona bi se vrlo brzo izvukla iz svoje teškoće. Trebalo ju je samo razumjeti i oprostiti, dopustiti joj da bude takva kakva je i ona bi se ubrzo oslobodila svoje mane. Svi mi u dubinama svoga bića vapimo da nas drugi razumiju i da nam opraštaju. Svi mi trebamo da nam netko pomogne nositi naše terete, slabosti, naše sramote i naše boli. Kad nekoga takvoga nađemo tada od nas može postati čudesno biće. Kad pak nađemo nekoga tko nas ne razumije i ne oprašta nam što smo takvi, tada se spuštamo nizbrdo u neživot. Opraštati je isto što i oživljavati.
Svi mi trebamo da nam netko pomogne nositi naše terete, slabosti, naše sramote i naše boli.
Kaže se da je čovjek biće u projektu. Često se time misli da on cijeli život uči i razvija svoje sposobnosti. No, često se i zaboravlja da taj čovjekov razvitak ovisi i o drugim ljudima.
Ako rastemo i živimo okruženi ljudima koji nas vole, razumiju i potiču da raste ono najbolje u nama, mi mu uzvraćamo dobrim plodovima. I obratno – svaka uvreda i zlo koje nam drugi nanesu, vraća se i njima, poput bumeranga, zlom koje je i njihovim utjecajem u nama naraslo.
Zadobiješ li od Boga snagu da se potrudiš oko ljudi s kojima živiš, vrlo brzo će ti se to vratiti dobrim plodovima.
Čovjek je poput vrta, bila u njemu lošija ili dobra zemlja, svaki trud i briga oko njega dat će bolje plodove. Svi smo mi, jedni drugima, vrtlari. Zadobiješ li od Boga snagu da se potrudiš oko ljudi s kojima živiš, vrlo brzo će ti se to vratiti dobrim plodovima. Ljudi oko tebe porast će u svakom dobru, a zlo će se u njima smanjiti. Opraštanje, razumijevanje i opravdanje drugih djeluje na duhovnom planu poput ekološkog pokreta. Ono čisti duhovne prostore oko nas.