Na početku ovoga izlaganja moram istaknuti svoju tjeskobu: naime sveti Leopold Bogdan Mandić koliko god bio “naš” i suvremen, bio mi je nepoznanica. Prepoznavao sam ga preko mnogih brošurica, sličica ili medaljica. O njemu sam znao usput i “toliko” za opće znanje. Ulazeći dublje, no još uvijek nedovoljno, u život i rad svetog Leopolda Mandića, preda mnom se našla cijela literatura: nekoliko životopisa, knjiga, knjižica i brošura. A ja želim govoriti omeđen vremenom od petnaestak minuta cijeli jedan pogled – aspekt s kojega vidim sveca u zadanoj temi “Od tjelesnog hendikepa do karizmatičnog ispovjednika”.

Nameću mi se dva pitanja:
– Kakve veze ima sveti Leopold Bogdan Mandić s medicinom i njezinim komplementarnim znanostima kao što su psihologija – psihijatrija i
ostale ?
– Kako neizbježno ovdje spojiti nadnaravno s naravnim u odnosu sveca
i njegova ovozemaljskog života?

Za razumijevanje moram ovom uvodu dati pojašnjenje što izlazi iz pera
pokojnog kardinala Kuharića:

“Štovanje sveca nije nikakav kult ličnosti, nije nikakvo idolopoklonstvo da bi se stvorenju pripisivalo dostojanstvo Stvoritelja, da bi se ljudskoj
ograničenosti i smrtnosti pridavala Božanska mudrost i svemoć. Oni koji
štuju pravoga Boga, nikada neće čovjeka Bogom proglasiti, jer ne sagibaju
koljena pred stvorenjem.”

A ipak mi štujemo svece. Zašto? Štujemo u njima prisutnoga Boga, štujemo djelo Božje koje se u njima događa. Sveci su čudo milosti, remekdjela Duha Svetoga. Živeći mudrošću koju Bog daje, oni šire prisutnost Božju u svijetu; znak su Božji; objavljenje su najistinskije čovječnosti. Oni zaista u povijest upisuju čisto ime, bez ljage i prijekora jednako ime Isus Krist. Bog koji je za nas čovjekom postao upečaćuje u njih svoj lik.
Oni su sveto lice Crkve.”

Kao krunu ostvarenja svoga braka uzeli su Stjepan Mandić i supruga mu Dragica rođena Carević rođenje svoga dvanaestog djeteta, nadjenuvši mu ime Bogdan – Adeodat – dan od Boga. Obitelji Mandić i Carević
potječu iz Bosne, hrvatskog su podrijetla, a naseljeni u Herceg Novom zbog bijega pred Turcima. Plemenitaškog su podrijetla. Carevići su pripadali obitelji Kosača koja nam je poznata po plemenitoj i blaženoj Katarina Kotromanić Kosača. Bogdanovi roditelji bili su vrlo pobožni i vodili su najmlađe svoje dijete svijetlim i sigurnim putem u ljubavi. U svemu su prednjačili svojim primjerom. On je zauzvrat bio marljiv i učio je vrlo dobro, ali više nego znanjem isticao se velikim srcem. Tako ga je župnik stavljao za primjer vršnjacima. Kad je navršio šesnaest godina odlučio je poći u samostan – kapucinima, prema kojima je osjećao posebnu privrženost i poštovanje.

Kotorani su narod tvrda srca zbog nacionalnih i vjerskih mržnji. Mladi se Bogdan žalostio i plakao nad svojim narodom u kojem je rasla divlja i krvava osveta. Velika moralna bijeda bila je posljedica raskola kojim su se narodi Istoka odijelili od Katoličke crkve. To je bio razlog zbog kojega je Bogdan prigrlio veliku ideju: založiti se i žrtvovati za jedinstvo Kristove Crkve. Želio je postati apostolom crkvenog jedinstva. Ta misao usmjerit će ga za sav život i za njezino ostvarenje založio je sebe i na kraju ga je put do ostvarenja te ideje doveo do svetosti. Svojim marom i načinom poslušnosti i pobožnosti vrlo je brzo pridobio za sebe poglavare i kolege koji su već tada u njemu vidjeli “izabranu dušu”… po onoj iz evanđelja: “puno je zvanih, a malo odabranih” ili “žetva je velika, a radnika je malo”. Ušao je u novicijat u kapucinskom samostanu u Bassanu. Tijekom novicijatskog razdoblja odlučio je postaviti temelje za ostvarenje svoje ideje: misije na Istoku. Položio je zavjete i nastavio studij filozofije uPadovi, a teologije u Veneciji, gdje postaje svećenikom u travnju 1890. godine. Tako je u crkvi Gospe od zdravlja u Veneciji započeo apostolat prolazeći kroz mnoge samostane Venecijanske kapucinske provincije. Stigao je čak do Zadra gdje je kratko bio poglavar, a u Kopru je bio vikar. Zaustavio se neko vrijeme i u Thieni i u Bassanu. Živio je povučeno, uronjen u molitvu, bavio se studijem i ispovijedao je svakoga tko bi ga potražio. U tom je razmjerno dugome vremenskom razdoblju sve izdržao kako bi se moralno i tjelesno pripremio za veliko poslanje svoga života: biti pomiritelj duša, misionar na sjedinjenju kršćana Istoka i Zapada.

Tako je prošlo prvih šesnaest godina franjevaštva, dok nije 1906. premješten u Padovu gdje je, izuzevši kratko razdoblje od godinu dana, u kojem je bio izgnan zbog neprihvaćanja talijanskog državljanstva, ostao 36
godina. sve do smrti 1942. godine. U kratkom razdoblju od samo 28 dana bio je premješten u tada talijansku Rijeku gdje je bio zadužen kao ispovjednik hrvatskog življa. Na prezentaciji možete vidjeti pojedinosti iz događaja koji su uslijedili nakon njegove smrti, ali to su sve “sporedne stvari” u ostvarenju njegova velikog ideala koji je provodio kroz službu ispovijedanja i upravo ga je to učinilo velikim. Leopold Bogdan Mandić živio je život kreposti.

Memorijalna soba sv. Leopolda Mandić u samostanu u Padovi

Vjera je bila njegov život, to je često govorio. Bio je pravednik i iz njegovih usta najčešće su izlazile riječi: “Vjeruj! Imaj vjeru!” Ta je riječ potresala savjesti i bacala svjetlo u duše. Pokretala je uspavane snage i otvarala beznadne putove onima koji su k njemu dolazili po pomoć, bilo u ispovjedi, bilo u običnom razgovoru. Svima se činilo da ono u što Leopold Bogdan vjeruje, ima stalno pred očima. Tako je gajio silnu ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Više se puta zavjetovao na stalnu Božju prisutnost, što je izazivalo nadnaravni napor u siromašnom, slabašnom, malom i donekle nakaznom, od bolova i umora, krhkom tijelu biti sličan Kristu.

Giuseppe Mincato: Otac Leopold Mandić uz uzglavlje umirućeg bolesnika, ulje
na platnu, oko 1945. Svetište Leopolda Mandića, Padova.

Vrijeme leti i valja se vratiti na pitanje: što fizički hendikepirani svetac ima s medicinom i, ono drugo, kako nadnaravno može biti upleteno u naravno… te od nejaka učiniti sveca? U odnosu na prvo pitanje valja reći da je Leopold Mandić u velikoj skupini imenovanih svetaca vrlo značajan pri Svetome rimskom sudu po broju priznatih nadnaravnih izlječenja. Taj sud ima i širi krug liječnika i ostalog osoblja, upućenih u medicini komplementarne znanosti. Sve su to priznati stručnjaci respektabilnog ugleda. Život koji je izgarao za Boga i bližnjega, učinivši sve da bude kao Krist žrtvovan i raspet za ideju jedinstva Crkve Božje, bio je već zarana, prije svoje smrti, obdaren Božjim darovima – krepostima. Tako je samoga Boga prelijevao među ljude te je u malim, potrebitim ljudskim očima bio živi čudotvorac. Na njegovu pogrebu bilo je 170.000 ljudi. Za priznavanje svetim Sveta kongregacija u Rimu i sam Sveti Otac papa moraju imati opipljive dokaze. Želim ovdje kratko opisati dva slučaja koja su izravno pridonijela proglašenju i proslavi Leopolda Bogdana Mandića svetim.

Gospođici Elzi Raimondi iz Cavazzane di Lusia (Rovigo) operirani su u bolnici u Lendinari slijepo crijevo i bruh u preponi 6. lipnja 1944. godine. Dana 16. travnja 1946. učinjen je kirurški zahvat samo istraživačke naravi jer se otkrio teški oblik tuberkulozne upale potrbušnice. Otpuštena je iz bolnice s beznadnom dijagnozom. U svojoj kući, kada bi samo pokušala ustati ili sjesti u krevetu, padala je u nesvijest. Mjesni župnik govorio joj je o ocu Leopoldu i poticao je da mu se moli. Počela je 30. srpnja, zajedno s drugim osobama, moliti devetnicu. Molila je da joj izmoli ozdravljenje od Gospe del Pilastrello koja se štuje u obližnjem svetištu u Lendinari, a slavi se 12. rujna. Na kraju devetnice Raimondi tvrdi da je vidjela oca Leopolda. Na njegov upit želi li ozdraviti 12. rujna, odgovorila: “Da, da, želim!” Došao je taj dan, a bolest se pogoršavala. Zaželjela je da je odnesu s ostalim bolesnicima u svetište. Liječnik ju je odmah vratio kući bojeći se za njezin život. Uvečer joj je neki unutarnji glas postojano naređivao da ustane iz kreveta. Konačno je izvršila tu naredbu govoreći prisutnima: “Nisam više bolesna. Ozdravila sam. Jeste li vidjeli oca Leopolda?” U taj je čas stigao liječnik, pregledao ju je odmah i na veliko zaprepaštenje otkrio da je klinički zdrava. Raimondi je odmah poželjela otići u crkvu zahvaliti Bogu, Gospi i ocu Leopoldu koji joj je izmolio ozdravljenje. To je učinila u pratnji ljudi koji su htjeli vidjeti što će se dogoditi. Ozdravljenica je dugo molila klečeći pred svetohraništem, a potom se pješice vratila kući. Doista je ozdravila i više se nije tužila ni na kakve smetnje. U znak zahvalnosti daljnji je život posvetila brizi za napuštenu djecu u prihvatilištu Mala kuća oca
Leopolda u Rovigu.

Gospodina Paola Castelia iz Pagnana di Merata, rođenog 1902., nakon zdrava i radina života iznenada u nedjelju ujutro 4. ožujka 1962. nakon mise zahvatiše teški bolovi u želucu. Liječnik hitne službe ocijenio je slučaj teškim i poslao ga u bolnicu u Merate. Više liječnika mislilo je da je riječ o perforaciji želuca i odlučili su ga odmah operirati. Otkrili su trombozu u predjelu gornje trbušne maramice, s proširenim infarktom tankoga crijeva. Odgodili su operaciju. Sudbina bolesnika bila je infaustna. Iste večeri podijeljen mu je sakrament bolesničkog pomazanja. Suprotno očekivanju, Casteli je ponovno došao u bolnicu u 2 sata sljedećeg četvrtka. Supruga je odavno štovala oca Leopolda i poticala na to i članove svoje obitelji. Prije no što je muž trebao biti operiran, na potkošulju mu je pribola medaljicu tada već Sluge Božjega i zatim se povukla u kapelu na molitvu. Molila je puno sve te dane jer je osjećala da će biti uslišana. Četvrte noći bodrila je muža da pokuša zaspati jer nakon operacije nije spavao i u to je stala moliti 12 očenaša. Nije ih niti dovršila kad se njezin muž uznemirio vičući: “Slabo mi je, slabo mi je, umirem!” Zapalila je svjetlo i vidjela oznojenog i na smrt blijedog muža. Ona kaže: “Pomogla sam mu spustiti noge da mu vise s kreveta i stala mu brisati znoj.” Bolesnik je vikao: “Umirem, umirem, ti ne znaš kako me boli!” Imao je bijele oči, ispustio je hropac i prevrnuo se u krevet. Žena je uskliknula: “Gospodine, neka se vrši Tvoja volja!” Uistom trenutku Castelli je progovorio: “Ozdravio sam, ne osjećam više boli.” Ostatak noći proveo je mirno razgovarajući sa suprugom. Ujutro ga je liječnik našao klinički zdrava. Zadržali su ga na promatranju još nekoliko dana, a potom je poslan kući.

Sv. Leopold B. Mandić/ Foto: Dario Zürchauer

Ova ozdravljenja ispitivana su u zasebnim procesima u Padovi, Milanu i Trentu. Podastrti su u Rim velikom vijeću liječnika Svete Stolice koja je pojedine slučajeve ozdravljenja ocijenila “trenutačnim, savršenim, trajnim i neprotumačivim ni na koji prirodan način.” Teološka komisija smatra tri spomenuta slučaja pravim čudima i pripisuje ih posredovanju oca Leopolda Bogdana Mandića. Iz Evanđelja znamo da je Krist, ozdravljajući bolesne, tražio vjeru. Vjeruj!… Vjera te je spasila… Vjeruj i ne griješi više… Iz života svetog Leopolda B. Mandića može se iščitati da kad čovjek istinski vjeruje i ljubi bližnjega te se s njim poistovjeti i žrtvuje se za njega, a ljubi ga do kraja, tijelom i bićem, tada sam Bog preko odabranog mu posrednika čini nevjerojatna djela. Tako da na kraju čovjek mora priznati poput satnika na Golgoti: “Ovo zaista bijaše Sin Božji.” Sveti Leopold Bogdan Mandić primjer je takve svetosti. Tako se nadnaravno i naravno prelijeva u jedno i postaje jednako, a medicina postaje, i neka tako ostane, u službi čovjeku – za čovjeka, toliko da dođe do Boga samoga. Blaženoga Leopolda Bogdana Mandića papa Ivan Pavao II. proglasio je svetim u nedjelju 16. listopada 1983. godine. Na proslavi proglašenja na Trgu sv. Petra u Rimu bilo je prisutno približno 170.000 ljudi. Sam je Sveti Otac izjavio da još nije nikad vidio toliko naroda na proglašenju svetaca. Usput rečeno, na pogrebu Leopolda Bogdana Mandića u Padovi bilo je približno isto ljudi, a narod je vikao: “Umro je Svetac! – Il Santo!” Bila je to prva takozvana pučka kanonizacija. Sjetimo se samo da je na pogrebu Ivanu Pavlu II. narod vikao: “Il Santo! Subito!”

LITERATURA:

Anđelko Vlah, Sveti Leopold Bogdan Mandić- od fizičkog hendikepa do karizmatičnog ispovjednika

Acta medico-historica Adriatica : AMHA, Vol. 9 No. 2, 2011.