Kako je potrebno da nam se u životu nekada sve sruši, da više ne osjećamo ni tlo pod nogama. To su trenuci milosti, a ne trenuci prokletstva! Sve dok se naše kule od karata ne sruše, mi nikako da uvidimo kako smo žrtve iluzije, lažnih ideja i zabluda. Koliko smo samo godina ulagali u nešto što je prolazno, nešto što nema nikakvog temelja, a još manje nešto što je utemeljeno u Kristu. Sve što nije utemeljeno u Kristu, u njegovoj svetoj ljubavi, propast će, neće opstati.

Sve dok se naše kule od karata ne sruše, mi nikako da uvidimo kako smo žrtve iluzije, lažnih ideja i zabluda.

Neka propada, neka se u nama ruše kule, slike i ideje koji su nas vodile kroz život u iluziji. Tek kada se sve to sruši, tek tada ćemo imati priliku iznova graditi. Osobe koje oplakuju svoje ruševine ne prepoznaju da im je darovana milost da grade novo i to na čvrstom temelju Isusu Kristu. One na sve te turbulencije i krize gledaju kao da su kažnjene ili ostavljene od strane Boga. To je bolno! Bolno je suočiti se sa činjenicom da vezu koju gradiš nije veza, da obitelj koju pokušavaš podići na noge nije onakva kakvu si ti zamislio, da posao koji obavljaš i mjesto na koje dolaziš, nije jednako “obećanoj zemlji” koju si toliko iščekivao, da društvo koje te okružuje sve više pokazuje svoje pravo lice.

Krist nas ne želi poštediti takvog iskustva, ono nam je neophodno kako nam više nikada ne bi palo na pamet išta graditi, išta činiti, išta pohađati, a da On nije uz nas i sa nama.

Dođe čovjek nekad k sebi i shvati, da ako nije u Kristu, gdje god da se nalazi, što god da čini i s kim god da se druži, sve je to samo lijepa fasada koja savršeno maskira kuću koja stoji na par lomljivih stupova. Krist nas ne želi poštediti takvog iskustva, ono nam je neophodno kako nam više nikada ne bi palo na pamet išta graditi, išta činiti, išta pohađati, a da On nije uz nas i sa nama. Teško je to prihvatiti sve dok su nam iluzije normalne i potrebne.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Fra Mario Berišić (@framario.berisic)