Prije otprilike tjedan dana gledala sam dokumentarac o časnoj sestri, sestri Claire Crockett. Dokumentarac je nazvan “Sve ili ništa” jer je u svakom zadatku koji je naumila u potpunosti dala sve od sebe. Dala je Bogu sve s puno radosti, piše Allison Brown s portala Catholic Exchange.

Bio je to veliki podsjetnik kako možemo pronaći radost kada se potpuno predamo Bogu.

Predaja je bila glavna tema u mom životu, tijekom godina dok sam patila od svojih zdravstvenih problema. Nisam mogla sama nositi svoj križ. Bio je pretežak. Znala sam. Bog je to znao. Jednostavno sam morala naučiti prepustiti se i dopustiti Bogu da preuzme. Kako je želja da se predam još više rasla, zadnjih tjedan dana sve više mi je na pameti “sve ili ništa”. Zapravo, to je bio moj naglasak za tjedan dana u vrijeme moje molitve i tijekom dana. “Sve ili ništa Gospode. Želim ti dati sve od sebe.”
Prošle nedjelje dok smo sjedili zajedno kao obitelj, pročitala sam svom suprugu i našoj djeci članak koji sam nedavno napisala o tome kako nas patnja približava Bogu. Moram priznati, mislim da je većini moje djece bilo teško shvatiti što govorim, kako me Bog pozvao k sebi kroz moje dugogodišnje loše zdravlje i odveo me na potpuno drugačiji put od onoga što sam prvobitno imala planirano za sebe.

Da bih se još više predala Bogu, trebam postati malena i dječja u svom povjerenju u Njega. Moram se potpuno predati i odvojiti od ovog svijeta i dopustiti mu da me uhvati kada padnem.

Međutim, možda lekcija nije nužno bila za moju djecu, već za mene.
Prošlog četvrtka srušila sam se nakon što nisam provela više od pola sata sadeći neke biljke u vrtu. Sjela sam i nisam mogla ustati jer sam se osjećala jako slabo. Poslala sam po svog najstarijeg koji je bio unutra. Dok mi je pomogao da uđem u kuću, srušila sam se na pod. Sjećam se da sam izgubila svu snagu i nisam imala nikakvu kontrolu dok mi se tijelo treslo. Iako nisam plakala, suze su mi se kotrljale niz lice. Sjećam se da sam u ovom trenutku postala svjesna značenja predanja Bogu.
Odjednom sam ja bila dijete, a moja djeca odrasli, dok su žurili oko mene, pomagali mi i tješili me.
Da bih se još više predala Bogu, trebam postati malena i dječja u svom povjerenju u Njega. Moram se potpuno predati i odvojiti od ovog svijeta i dopustiti mu da me uhvati kada padnem kako bi me mogao podići natrag – kao svoje dijete i dopustiti mu da mi pruži utjehu koja mi je potrebna.
Bog me večeras podsjetio da patnja jedne osobe može druge dovesti Bogu, dopuštajući im da nam služe u ljubavi, kada smo bolesni, dok svjedoče o našoj ranjivosti. To onda također omogućuje osobi koja pati da vidi Božju ljubav prema njima kroz djela dobrote i ljubavi ljudi oko njih. Ova djela ljubavi i dobrote dopuštaju Bogu da djeluje u našim životima. Možda moja djeca nisu shvatila poruku u mom članku, ali to nije spriječilo Boga da djeluje u njima, niti ga je spriječilo da me podsjeti na ljubav koju moja obitelj gaji prema meni.
Bog me također podsjetio na važnost ovog križa patnje. Važnost puštanja i predaje. Blagoslovljena sam svojim križem. “Sve ili ništa Gospode. Sve ili ništa.”