Kad je potrebno ići na životnu ispovijed i zašto je važna?

Pojam ‘životna ispovijed’ sam po sebi ne postoji. Svaka ispovijed koja je cjelovita – gdje se vjernik nakon ispita savjesti kaje za svoje grijehe – jest životna ispovijed. Znači za ispovijed je važno da u ispovijedi kažemo sve svoje grijehe, i lake i sve teške, da ih pobrojimo – ako znademo po broju i po vrsti – da se za njih pokajemo i stvorimo čvrstu odluku; više ne griješiti, odnosno započeti promjenu svojega života, započeti obraćenje. I to je onda životna ispovijed, tako nam zapravo svaka ispovijed postaje životna ispovijed, ukoliko je ona cjelovita, pojasnio je slušateljima HKR-ov ‘radijski župnik’ kojeg svakog petka možete slušati od 8.10 do 8.40.

No, životna ispovijed je možda jedan termin kojeg koristimo kada je netko u procesu svog obraćenja ili u procesu dubljih spoznaja otajstva grijeha i tada želimo učiniti jedan bolji ispit savjesti, pripremiti se i proći kroz svoj život od djetinjstva pa do dobi u kojoj živimo, kako bi se onda ispovijedili.

Važno je reći da u životnoj ispovijedi nije potrebno ispovijedati grijehe koje smo već ispovijedili u prethodnim ispovijedima, jer one grijehe koje smo ispovijedili oni su nam oprošteni i i otpušteni. Ako netko čini životnu ispovijed, potrebno je zapravo pronaći one grijehe koje nismo do tada ispovijedili i ispovijediti se za njih i pokajati.

Svaka ispovijed je važna, ne samo životna ispovijed, nego je važno za svaku ispovijed pripremiti se. Uvijek mi je žao kada netko nakon dužeg vremena dođe na ispovijed i onda ispovijedi samo nekoliko grijeha. To je kao da veoma žedan čovjek ide pustinjom, dođe do oaze i samo malo gucne vodu, umjesto da se napije na izvoru čiste vode kako bi mogao dalje hodati pustinjom.

I na ispovijedi je potrebno zagrabiti u taj izvor milosrđa i popiti što više, uzeti što više milosrđa, a to znači da treba što više grijeha izreći.

Isus kaže: ‘Onome tko puno priznaje grijehe puno mu se oprašta, onome tko puno ljubi puno se oprašta.’ Čin ispovijedi je i čin naše ljubavi prema Bogu, gdje ne samo da mi primamo ljubav od Boga u činu oproštenja, nego i mi ljubimo Boga, jer dolazimo onome koji je jedini u mogućnosti nama otpustiti grijeha, rekao je vlč. Damir Ocvirk.

Ne postoji povlaštenija ispovijed. Postoji cjelovita ili ne cjelovita, te valjana ili nevaljana. Necjelovita je kada ne kažemo sve grijenhe, a nevaljana je ako se u ispovijedi ne kajemo ili ako nemamo materije, jer ne treba dolaziti na ispovijed ako nema grijeha.

Što Katolička crkva propisuje o postupanju s urnama svojih pokojnika, smiju li se čuvati u kući?

Prije dva tjedna smo imali pitanje o kremiranju pa smo rekli da Crkva daje prednost ukopu ljudskoga tijela jer je i sam Gospodin bio ukopan u zemlju. No ipak dopušta da se i pokojnici mogu u krematorijima spaljivati ali uvijek i ispraćaj ispaljivanje mora biti povezano s nadom i vjerom u uskrsnuće.

Ako bi se to činilo iz nekih protivnih razloga, protiv vjere u uskrsnuće, onda ne bi bilo dopušteno katolicima kremiranje. Isto tako, urna s posmrtnim ostacima kremirane osobe treba biti pokopana ili položena u kakav prikladan mali grob u krematorijima ili biti pokopana u zemlju.

Katolicima nije dopušteno čuvanje urni pokojnika u svojim kućama ili posipanje pepela bilo u vodu ili po zemlji, nego treba biti pokopan u zemlju.

I tako zapravo činimo jedan čin dostojanstva prema našim pokojnicima i prema ljudskome tijelu. Čini mi se čak i da naš hrvatski zakon ne dopušta da se urne pokojnika čuvaju u kućama, nego netko tko preuzme urnu mora imati potvrdu o ukupnom mjestu, gdje će biti urna položena i isto se tako ne smije pokopati na mjestima koja nisu predviđena za ukop ljudskih tijela, zaključio je Ocvirk. Drugi naš ‘radijski župnik’ je vlč. Ljubo Vuković.