Iako je prošlo 850 godina od njegova mučeništva, sveti Toma Beckett ostaje kontroverzna ličnost. Njegov spor s engleskim kraljem Henrikom II. i dalje dijeli povjesničare. A kako neki Henrikovi obožavatelji vide Tomu kao uzrok svih njegovih jada i smrti, istovremeno su štovatelji sveca skloni demonizirati Henrika. Kao što je slučaj sa životom, stvarnost je kompliciranija. Ali upravo ta komplikacija – i slomljena ljudskost u središtu toga – čini Becketta relevantnim za sva vremena, a posebno za naše, piše Simply Catholic.

Pojedinosti Tomina života dobro su poznate. Rođen je u Londonu oko 1120. godine. Divlja mladost dovela ga je do staloženije karijere činovnika pod nadbiskupom Teobaldom od Canterburyja. Gajeći ambiciju, popeo se do funkcije arhiđakona, a kasnije ga je primijetio kralj Henrik II. Živeći raskošnim životom, kao osobni kraljev prijatelj, Toma je smatran pokvarenim i razvratnim. U stvarnosti je, međutim, bio dovoljno krepostan, samo malo previše sklon “dobrom” životu. Primoran da postane nadbiskup Canterburyja od strane kralja 1162., doživio je obraćenje jer je shvatio da postoji veći Učitelj kojemu je dužan služiti.

Henrik je očekivao da će njegov prijatelj biti marioneta, ali Toma je postao snažan pastir svog naroda sa sve dubljim duhovnim životom. Odnosi su se pogoršali i izbila je svađa. Razne prepirke s Henrikom konačno su dovele do Tomina progonstva 1164., nakon čega je uslijedilo šest godina muke za njega. Niz kompliciranih pregovora konačno je doveo do njegova povratka u Englesku u prosincu 1170. Nekoliko tjedana kasnije, 29. prosinca, četiri Henrikova viteza ubila su ga u njegovoj vlastitoj katedrali, nakon što je nadbiskup neprestano odbijao popustiti pred kraljevim zahtjevima.

Obraćenje obično nije spektakularno ili trenutno, ali je često osobno težak proces koji zahtijeva predanost, poniznost i odlučnost. Budući da čovjeka suobličuje s Kristom, uključuje patnju, pa čak i osjećaj otuđenosti dok se od onoga što je poznato prelazi na ono što je novo i izazovno.

Svađa između Tome Becketta i kralja Henrika odnosila se na slobodu Katoličke Crkve u Engleskoj. Zalažući se za reforme pape sv. Grgura VII., Toma je pokušavao umanjiti svjetovnu kontrolu nad Crkvom dok je, između ostalog, zagovarao autoritet crkvenih sudova. Kršćani su se tada, u Tomino vrijeme, često suočavali s problemom pokušaja svjetovnih vlasti da se uplete u život Crkve, s povezanim pokušajima da se crkveno učenje uskladi s običajima vremena — ograničavajući pravo na bogoslužje i pravo kršćana da se pridržavaju Kristova nauka. U posljednje vrijeme katoličke su organizacije postale žrtve antikršćanske politike i morale su se boriti za svoja prava na sudovima. Kako raste pritisak na vjersku slobodu, kršćane se potiče da budu dobri građani, radi mira, da budu napredni u svijetu koji ih ostavlja za sobom. Tomin odgovor na takva zadiranja bio je otpor, čvrsto držanje, podsjećanje svjetovne vlasti da su i oni podložni višem Gospodaru.

Tomina unutarnja borba nudi uvid u naše duhovne živote. Moramo shvatiti da nas Bog sve poziva na prisan odnos s Njim, bez obzira na našu prošlost.

Tomina važnost za nas nadilazi javni otpor tiraniji. On nudi duboko osobni uvid za one koji pokušavaju živjeti svoju kršćansku vjeru, naime, njegovu unutarnju borbu da se preobrazi u vjernog Kristova učenika. Tradicionalno se njegovo obraćenje smatralo dramatičnim. U stvarnosti, to je bio postupan proces. Obraćenje obično nije spektakularno ili trenutno, ali je često osobno težak proces koji zahtijeva predanost, poniznost i odlučnost. Budući da čovjeka suobličuje s Kristom, uključuje patnju, pa čak i osjećaj otuđenosti dok se od onoga što je poznato prelazi na ono što je novo i izazovno. Toma je to iskusio i ponekad se osjećao sam, izoliran, uronjen u tamnu noć. Dok je bio dijete, majka mu je usadila jednostavnu pobožnost i velikodušnost prema siromašnima. Oni su pružili čvrst temelj za njegov revitalizirani duhovni život, vodeći ga na tom putu dok je dublje ulazio u život vjere. Tomina unutarnja borba nudi uvid u naše duhovne živote. Moramo shvatiti da nas Bog sve poziva na prisan odnos s njim, bez obzira na našu prošlost. Tomini neprijatelji nikada mu nisu dali priliku – uvijek je za njih bio kancelar koji je volio luksuz. Ali Bog je vidio njegov potencijal i iskoristio ga za dobrobit Crkve.

Unatoč svim svojim manama, Toma Beckett je bio čovjek dužnosti. To ga je dovelo do spoznaje da je, kao nadbiskup, njegov pravi gospodar Krist: njegova je dužnost služiti Kristu i njegovom narodu. U namjeri da vješto upravlja svojom biskupijom, shvatio je da mora poučavati o vjeri i posvetiti svoj narod. Za to je morao učiti. To je zahtijevalo veliki napor i još veću poniznost, kao što je to zahtijevalo da sam postane svet. U tome služi kao uzor biskupima, potiče ih na vjernost i dužnost, upozorava ih na posljedice žrtvovanja vjere i stada za umirenje ambicijama, normama i ideologijama određenog vremena. U svojoj službi suočio se s mnogim poteškoćama i razočarenjima. Činio je greške. Ali njegova odlučnost da bude vjeran ostala je stalna. Shvaćao je da Crkva nije podložna svjetovnom vladaru ili državi. Ona je podložna Kristu i njegovom učenju, a prvenstveno je na biskupima — Kristovim slugama i stadu — da čuvaju Crkvu u svakom vremenu.

Obrana Crkve donijela je Tomi veliku usamljenost. Ponekad čak ni njegovi prijatelji nisu razumjeli što radi. Mnogima je djelovao nepromišljeno, a ponekad je i bio. Ali znao je da vjernost Kristu i Crkvi nije bilo upitna. Znao je da mora umrijeti samome sebi kako bi smogao hrabrosti izvršiti svoju dužnost. S vremenom je također shvatio da će zbog te iste vjernosti biti osuđen na smrt. On je podnio tu žrtvu za dobrobit Crkve.

Toma Beckett poziva kršćane u svim dobima da prihvate vjeru u njezinoj punini, bez obzira na cijenu, i da prepoznaju njenu cijenu koju vrijedi platiti. Potiče nas da volimo Crkvu i branimo je ako je potrebno – ne s upornom nespretnošću ili plitkim crkvenim ponosom, već iz ljubavi prema samom Kristu.