Tko je to da nas okuplja da u njegovo blaženo ime slavimo bljesak Kristova evanđelja? Neizreciva je to, a ipak jasna i očita, čarobno prozračna pojava koja nam omogućuje da u liku skromnog redovnika naziremo lik što nas zanosi i uzbuđuje. Gle, nije li to sam sv. Franjo?! Gledaj ga, gledaj kako je siromašan, kako je skroman, kako je ljudski! Doista, nije li to upravo on, sv. Franjo, tako ponizan, vedar i sabran kao da je sav u zanosu unutrašnjega gledanja nevidljive Božje prisutnosti, a ipak je s nama tako prisutan, tako dostupan, uvijek na raspolaganju, kao da nas poznaje, kao da nas očekuje, kao da sve o nama zna, kao da čita ono što je u nama skriveno?

Gledaj, to je siromašni, ponizni kapucin, boležljiv i slab, a ipak tako čudnovato siguran. Upravo osjećamo kako nas privlači i očarava. Gledaj to franjevačkim okom. Vidiš li? Možda si zadrhtao. Koga si vidio? Priznajmo otvoreno. To je slabašan, pučki, ali istinit lik Isusov.

To je istodobno onaj lik Isusa koji razgovara s neizrecivim Bogom Ocem, Gospodarom neba i zemlje, a razgovara i s nama sićušnim ljudima, koji smo zatvoreni u ograničenu istinu, u našu malu i patničku ljudsku narav. A što Isus poručuje kroz proročku pojavu siromaška? Poručuje nam velike tajne, tajne beskrajne Božje uzvišenosti. On nas zadivljuje, ali se odmah pretvara u protestan i prodoran govor u kojem odjekuju riječi Isusova evanđelja: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.”

O kome mi to govorimo? To je otac Leopold, koji se rodio 12. svibnja 1866., a umro je 30. srpnja 1942. u Padovi, gdje je proživio veći dio života. Ne možemo ipak zaobići osobito važan podatak. Rođen je na istočnoj obali Jadranskog mora, u Herceg Novom, u Boki kotorskoj, i svoju je domovinu uvijek vjerno ljubio ali, jer je živio u Padovi, nije manje ljubio svoju novu, gostoljubivu domovinu. Osobito je ljubio onaj puk među kojim je obavljao svoju tihu i neumornu službu. Tako se u liku oca Leopolda sažimaju vrijednosti obaju naroda, a on ih slijeva u znamen prijateljstva i bratstva. To bi trebao usvojiti svaki njegov štovatelj. Ta posebna oznaka njegova života prvo je ispunjenje one misli i odluke koja je postala odrednicom njegova života.

Svima je poznato da je otac Leopold bio prethodnik ekumenizma. On je, naime, o tome razmišljao, nagoviještao i promicao uspostavljanje savršenog jedinstva Crkve, u kojoj će biti potpuno zaštićene mnogovrsne raznolikosti naroda od kojih je sastavljena.

Ali tko ne zna da je poglavita oznaka junaštva i milosnog dara o. Leopolda bila u nečem drugom? To je njegova služba ispovjednika.

Evo kako je on živio: rano ujutro slavio bi svetu misu, zatim je sjeo u ispovjedaonicu i ondje bi ostao cijeli dan na raspolaganju pokornicima. Tako je živio gotovo četrdeset godina, a nikad se nije ni najmanje potužio.

To je, po našem mišljenju, glavni razlog zbog kojeg je naš ponizni kapucin zaslužio da bude proglašen blaženim. On se ponajprije posvetio kao službenik sakramenta pokore, a nama preostaje da se divimo i da zahvaljujemo Gospodinu što danas dariva svojoj Crkvi tako izvanredan uzor služitelja sakramentalne milosti pokore. On, s jedne strane, potiče svećenike na vršenje tako važne službe, tako suvremenog odgoja i neusporedivoga duhovnog bogatstva.

Vjernicima pak, bilo da su revni, mlaki ili ravnodušni, doziva u pamet kako je i danas, čak više nego ikada, osobna i tajna ispovijed za njih providonosno i neizrecivo služenje milosti i mira, škola kršćanskog života, neusporediva okrepa na zemaljskom putu prema vječnoj sreći.

“Neka naš blaženik potakne mnoge ljude obamrle u lažnim životnim nazorima današnjeg vremena da pristupe tome doista strogom sudu pokore, ali i dragom pribježištu okrepe unutrašnje istine, uskrsnuća na milost i vježbe za dostignuće pravog kršćanskog života, da tako dožive tajnu, preporodnu utjehu Evanđelja, razgovora s Ocem, susreta s Kristom, zanosa u Duhu Svetom, a u sebi da ojačaju žudnju da drugima bude dobro, žudnju za pravdom i ćudorednim dostojanstvom.” To su riječi pape Pavla VI., koji je 2. svibnja 1976. svečano proglasio Leopolda Mandića, hrvatskog kapucina iz Padove, blaženim, a papa Ivan Pavao II. svečano ga je proglasio svetim 16. listopada 1983.

Divan uzor čovjeka iz našega naroda, čovjeka Božjega i čovjeka koji je ljubio Boga u čovjeku. Neka nam bude uzor, neka potakne mnoge da ga nasljeduju i u onome što je propovijedao i u onome što je živio.

Hajdemo, dobri i dragi ljudi, budimo jedni drugima dobri kao što je nama dobar Bog. Budemo li takvi, Božja će radost biti u nama, potpuna radost, koju nam nitko neće oduzeti. Kako je divno sresti radosna čovjeka!

(Gornji tekst izvadak je iz knjige „Duša remetskoga romara” o. Vjenceslava Miheteca. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr.)