Nejasnoće i intrige koje okružuju Ivana, velikog propovjednika (njegovo ime znači "zlatnih usta") iz Antiohije, karakteristične su za život svakog velikog čovjeka u glavnom gradu. Doveden u Carigrad nakon desetak godina svećeničke službe u Siriji, Ivan se našao kao nevoljna žrtva carske smicalice koja ga je učinila biskupom u najvećem gradu carstva.
Asketski, beznačajan, ali dostojanstven i uznemiren želučanim tegobama iz svojih pustinjskih dana kao redovnik, Ivan je postao biskup pod oblakom imperijalne politike, piše Franciscian media.
Ako mu je tijelo bilo slabo, jezik mu je zato bio moćan.
Sadržaj njegovih propovijedi, njegova egzegeza Svetog pisma, nikada nisu bili besmisleni. Ponekad je ta riječ pekla visoke i moćne. Neke su propovijedi trajale i do dva sata. Njegov životni stil na carskom dvoru mnogi dvorjani nisu cijenili. Ponudio je skroman stol biskupskim ulizicama koji su se motali okolo radi carskih i crkvenih usluga. Ivan je osudio sudski protokol koji mu je dao prednost pred najvišim državnim dužnosnicima.
Revnost ga je dovela do odlučne akcije. Biskupi koji su podmićivali svoj put na dužnost bili su smijenjeni. Mnoge njegove propovijedi pozivale su na konkretne korake za podjelu bogatstva sa siromašnima. Bogati nisu cijenili to što se od Ivana čulo da je privatno vlasništvo postojalo zbog Adamovog pada od milosti kao što su oženjeni muškarci voljeli čuti da su vezani za vjernost u braku jednako kao i njihove žene. Kad su u pitanju pravda i dobročinstvo, Ivan nije priznavao dvostruka mjerila.
Odmaknut, energičan, otvoren, pogotovo kad se uzbudio na propovjedaonici, Ivan je bio sigurna meta za kritike i osobne probleme. Optužen je da se potajno najeo bogatih vina i fine hrane. Njegova vjernost duhovnog upravitelja bogatoj udovici Olimpiji izazvala je mnogo tračeva pokušavajući ga dokazati licemjerom što se tiče bogatstva i čednosti. Njegove radnje poduzete protiv nedostojnih biskupa u Maloj Aziji drugi su crkvenjaci smatrali pohlepnim, nekanonskim proširenjem svoje vlasti.
Teofil, nadbiskup Aleksandrije, i carica Eudoksija bili su odlučni u namjeri da diskreditiraju Ivana. Teofil se bojao povećanja važnosti Konstantinopolitskog biskupa i iskoristio je priliku da optuži Ivana za njegovanje hereze. Teodofila i druge ljute biskupe podržala je Eudoksija. Carica je zamjerila njegovim propovijedima suprotstavljajući evanđeoske vrijednosti ekscesima carskog dvorskog života. Bilo namjerno ili ne, propovijedi koje spominju zastrašujuću Jezabelu i pobožnu Herodijadu bile su povezane s caricom, koja je napokon uspjela istjerati Ivana. Umro je u progonstvu 407. godine.