Sveti Franjo Saleški, doktor Crkve, bio je jedan od najvećih evangelizatora i najmoćnijih ispovjednika tijekom protureformacije. Njegovi spisi o katoličkoj duhovnosti i danas nadahnjuju vjernike, a njegove riječi i dalje odjekuju kroz stoljeća. Ipak, bilo je vrijeme kada je Franjo bio potpuno onesposobljen zbog sumnje i straha, piše Daniel Stewart s portala Catholic Exchange.

Kad je Franjo Saleški bio mladić na koledžu u Parizu, počeo je slušati rasprave i rasprave o predodređenju i prirodi spasenja. To je bilo tijekom kasnog 16. stoljeća kada je kalvinizam gutao velike dijelove zapadnog kršćanstva. Mladoga Franju su pokolebale neke od oštrijih tumačenja predodređenja i počeo je sumnjati u svoje spasenje. Uvjeren da je jedan od prokletih, Franjo je počeo osjećati strašnu tjeskobu. Pao je u duboku depresiju, a neko je vrijeme čak bio prikovan za krevet.

No Franjo nije potpuno očajavao. Otišao je do crkve St. Etienne-des-Grè i tamo pronašao kip Crne Madone iz Pariza, “Notre Dame de Bonne Délivrance;” Gospe od dobrog izbavljenja. Ovdje je molio molitvu Memorare i uistinu se oslobodio svoje osakaćene sumnje. Umjesto ove sumnje, Franjo je bio ispunjen jednostavnim uvjerenjem da je “Bog ljubav”.

Ove su riječi ljubavi Franji dale slobodu. Ne lažna sloboda da ostane u grijehu ili slijedi bilo koju prolaznu maštu koju je osjećao, već prava sloboda da ga Bog preobrazi u cjelovitog i moćnog slugu. Sveti Franjo Saleški se tada posvetio Djevici Mariji, pristupio svećeništvu, a kasnije je postavljen za biskupa Ženeve, dijela Europe koji su u to vrijeme preplavili protestanti.

Franjo je postao poznat kao evangelizator, ispovjednik, pa čak i mistik, ali sve što je činio bilo je obilježeno jednostavnim uvjeravanjem: “Bog je ljubav”. Za svetog Franju Saleškog ove riječi nikada nisu postale banalne, nego su ga uvijek pozivale na hrabrost, neizbježan rezultat prave ljubavi. Kao što je sveti Ivan apostol napisao: “Savršena ljubav tjera strah”. Strah je osakatio svetog Franju kao mladića, ali savršena ljubav je istjerala taj njegov strah i natjerala Franju u pobožnost i veličinu.

Često je naše oklijevanje zapravo ukorijenjeno u strahu da nismo voljeni.

Upravo je to povjerenje u savršenu ljubav omogućilo svetom Franji Saleškom da bude iskren prema sebi i hrabro se preispita. Franjo je napisao: “Ne gubite hrabrost u razmatranju vlastitih nesavršenosti, već se odmah počnite ispravljati – svaki dan započnite zadatak iznova.” Ali kakve veze ima hrabrost s razmatranjem nesavršenosti? Pa, Franjo bi, kao uzoran ispovjednik, znao da nas strah često sprječava da budemo iskreni u pogledu svojih pogrešaka. U svom poznatom djelu, Uvod u pobožni život, Franjo je potaknuo svog čitatelja da “hrabro u duhu poniznosti krene u svoju opću ispovijed; – ali molim vas, nemojte biti uznemireni nikakvim strahom. Škorpion koji nas ubode je otrovan, ali kada se njegovo ulje destilira, najbolji je lijek za njegov ugriz; – pa je i grijeh sramotan kada ga počinimo, ali kada se svede na pokajanje i ispovijed, postaje spasonosan i častan. ”

To je bila nada u koju je Franjo bio siguran. A ta nas nada može navesti da budemo iskreni prema sebi. Ponekad nam je neugodno zbog svojih grijeha. Ponekad ne želimo obaviti posao koji je potreban da ispravimo svoje pogreške. Ali često je naše oklijevanje zapravo ukorijenjeno u strahu da nismo voljeni. Znamo da smo grešnici i bojimo se da nas drugi ne bi voljeli kad bi znali razmjere naše izopačenosti. I, unatoč biblijskim jamstvima da nas Bog strastveno voli čak i kroz naš grijeh, brinemo se da to možda nije istina.

Naš strah da ne budemo voljeni je također u korijenu mnogih naših grijeha. Kada uistinu ne vjerujemo da nas Bog voli, pribjegavamo stvarima poput ogovaranja kako bismo pokušali učiniti da se osjećamo bolje. Ili tražimo ljubav od drugih na štetne načine. Ponašamo se ponosno i hvalimo se svojim postignućima. Svi ovi grijesi su proizvodi straha i sumnje.

Franjo, oslobođen sumnje, mogao je ne samo hrabro ispitati sebe nego i tragati za krepošću, za ljubavlju koja ga je oslobodila. Također je bio u stanju propovijedati ovu ljubav i evangelizirati čak i na najneprijateljskim mjestima. Ali ono što je svetog Franju učinilo tako učinkovitim glasnikom nije bila samo njegova inteligencija ili vještina govornika. Umjesto toga, opet je bila njegova hrabrost i nada u Božju ljubav.

Često, kada postanemo svadljivi ili ljuti tijekom rasprave, možemo se činiti sigurnima, ali zapravo sumnjamo. Unatoč vanjskom razmetanju, gajimo strah da bismo mogli pogriješiti. Naše buđenje nije izgrađeno na kamenoj stijeni i nabacujemo se uvredama kako naš argument ne bi pao. Ali, kada smo istinski sigurni u svoje stavove, možemo slušati i ljubazno odgovoriti bez obrambenih stavova. Sv. Franjo Saleški, koji je uvijek bio uvjeren da je “Bog ljubav” može dobrotvorno i s milošću surađivati ​​s neprijateljima. Njegovo uvjeravanje od Boga nisu mogli poljuljati njegovi protestantski sugovornici pa je mogao slušati i zauzvrat im pomoći da čuju.

Sveto pismo nam stalno govori: “Ne bojte se.” Strah nas odvodi od nade u grijeh. Sveti Franjo Saleški iskusio je taj strah i očaj koji on donosi. Ali on je slijedio Mariju iz te sumnje i u život pun hrabrosti i ljubavi.