Tišina nije ništa manje potrebna onima izvan samostana nego onima koji su unutra, piše Thosecatholicmen.com.  Za redovnike, redovnike i redovnice mora, naravno, biti rigorozniji, materijalniji, ako se dopusti takav izraz za ono u čemu je bit odsutnost materije; ali za one koji žive u svijetu, ali ne u njemu, mora se ništa manje vjerno čuvati. Ne, radije zbog same žurbe i meteža života, potreba za tim u dušama onih kojima je posao da dane provode u blizini brujanja i vrtložnice egzistencije daleko je hitnija i hitnija. Čak i fizički za one kojima je vrijeme potpuno zauzeto, pretrpano incidentima i ukrštenim sa životima tolikih drugih, čini se prepoznata potreba za pauzom s vremena na vrijeme za savršen odmor. Nužnost subote, ili dana odmora, pokazuje kako ljudska priroda barem s vremena na vrijeme vapi za smanjenjem napetosti. Mi ljudi čiji su životi ispunjeni takvim aktivnostima da je cijelo biće prikovano usredotočenom pažnjom na naš posao, zahtijevamo trenutke, ne samo opuštanja radi zabave nego i puke i čiste tišine. Biti ozbiljan čak je lakše nego biti zabavan, i zahtijeva mnogo manje truda nego biti zabavan; stoga sami naši užici uzimaju svoju desetinu naše energije i sami po sebi ne stvaraju dušu. Za ovo ponovno stvaranje, kao i za samo stvaranje, tišina mora prethoditi govoru; i samo iz tišine, kao u starini, može iskočiti riječ.

Duša, dakle, kao i tijelo, ima potrebu za tišinom, koja je neophodan uvjet za prisjećanje i kontemplaciju. Ovakva tišina znači i stvarni prestanak svih ometajućih prizora, zvukova, percepcija; kao dio svoje suštine pretpostavlja stvarno fizičku tišinu (proturječnost u riječima, ali ne i u idejama) koju zahtijeva nekoliko minuta dnevno, ili barem s vremena na vrijeme tijekom tjedna: jer šutnja je majka misli. Govoriti znači izlagati, a za izlaganje je potrebna stvar s predumišljajem, a za meditaciju je potrebna tišina. Nisam li često svjestan koliko mi je potrebna ova tišina? Pada li mi tijekom razgovora da često koristim izraze i argumente koje zapravo ne mogu opravdati i za koje se čini da ne sadrže u potpunosti i ne potvrđuju konstrukciju koju sam im postavio? Moram priznati da mnogo toga za što se pretvaram da uzimam zdravo za gotovo ima samo neodređeno značenje, maglovito i nepotpuno. Mnogo toga se bojim da me ispituju. Ne gadi li se moja duša mnogih mojih prepunih i iscrpljenih sati? Moji beskrajni i prazni razgovori, moje beskonačno ogovaranje, ćelavost mojih ideja, imitatorska priroda mojih primjedbi, dosadno i bahato moraliziranje u koje se tako često upuštam na račun drugih opetovano pokazuju, čak i s ljudske točke gledišta, potreba koju imam za razmišljanjem, pa stoga prije svega za šutnjom. U suprotnom postajemo samo gramofoni, bruseći ploče nastale tuđim radom.

Stoga moram šutjeti da bih mogao govoriti. Ali ovo je ipak najniži razlog na koji se može potaknuti; postoji barem jedan drugi koji je zapovjedniji. Moram doista šutjeti da bih mogao govoriti, ali šutjeti i da bih mogao slušati. Ako stalno govorim, kako mogu čuti što drugi govore; prije svega, kako mogu čuti Božji glas? Neće se potruditi da nadglasi moje riječi, niti galamu života za kojom namjerno slijedim: Njegov je tihi tihi glas koji se čuje samo kad prođe vihor. Sada mi je od najveće važnosti čuti što Bog ima za reći, daleko važnije od toga da On čuje ono što ja imam za reći; i baš kao što se u molitvi može dogoditi da predbacim Bogu što mi nikada nije dao svoj šaputani savjet ili utjehu, a opet Mu nikada svojim upornim govorom ne dopuštam priliku da “uđe u riječ na rubu”; pa se u životu može dogoditi da se ne trudim uhvatiti Njegov glas. Mirne su vode koje mrsi i najmanji dah vjetra, a samo tihe duše čuju i najmanji Božji šapat. Ipak, gubitak svega ovoga za mene! kakve su mi se čudesne prilike možda našle na putu, što mi je bio potreban savjet, mudrost, ljubav, odbačeno mi je! jer sam bio toliko uznemiren, uznemiren, bučan, da je Božanska Riječ prošla pored mene bez pažnje, zaglušena metežom zemaljskih stvari. Pusti me da naučim tišinu u svom životu, jer Bog ne viče.