Ova unutarnja odaja naše duše je pravi hram, sveto svetište, i nosimo ga sa sobom i možemo u bilo koje vrijeme ili ostati tamo ili se brzo vratiti u njega, ako smo bili prisiljeni napustiti ga, piše Dom Augustin Guillerand s katoličkog portala Catholic Exchange.

Trebamo taj dom učiniti doista čistim i lijepim mjestom. Njegova prava ljepota je, naravno, prisutnost našeg Gospodina. U njemu bi se trebao osjećati kao kod kuće, a on je kod kuće ako ondje vidi vlastite crte lica. Ove osobine su Njegova savršenstva, a kada se odražavaju u duši, nazivaju se vrlinama. Duša koja ih posjeduje lijepa je Njegovom ljepotom; savršena je “kao što je savršen Otac naš nebeski”.

Krjepostima se mijenjamo na sliku Božju i na sliku njegova Sina, koji nam je došao otkriti osobine svoga Oca.

Crkve su mjesta za zajedničku molitvu. Moraju reproducirati Božje osobine i osobine duša koje trebaju tijelo da bi se izrazile. Moraju ponuditi tijelu linije koje idu gore prema nebu ili nestaju u misteriju polutame.

Oni moraju izolirati zgradu od svijeta i njegove buke i formirati središnju točku oko koje sve teži da privuče snage duše, da ih koncentrira i ujedini i izazove našu ljubav. Moraju otkriti ljepote koje su posve izvan nas; moraju nam dati mir koji ne dolazi od stvorenih stvari, već nas nadilaze, stvarajući veliki sklad prirodnog i nadnaravnog, u kojem se otkriva Onaj koji je stvorio i materiju i duh. Njegova prisutnost blista i Njegova nas ljubav privlači. Moramo ga udisati kroz same pore našeg bića, baš kao što udišemo zrak.

Foto: Pixabay

Uđi u svoju unutarnju odaju

Bog je žeravnica ljubavi. Molitva nas približava Njemu, a u približavanju Njemu bivamo zahvaćeni Njegovom vatrom. Duša se podiže djelovanjem ove vatre, koja je svojevrsni duhovni dah koji je produhovljuje i odnosi. Duša se oslobađa svega što je opterećuje, držeći je vezanom za ovu iscrpljujuću zemlju. Psalmist uspoređuje ovaj dah s tamjanom. Sada je tamjan univerzalno poznat i izuzetno bogat simbol. Ali iz svih tvari u koje vatra prodire u obliku plamena ili topline, slijedi kretanje kojim se ona širi, uzrokujući njeno povećanje komunicirajući sa svime što je okružuje.

Kretanje duše koja moli ima nešto posebno u sebi. Izlazi iz sebe, a opet ostaje u sebi. Prelazi iz svog prirodnog stanja u svoje nadnaravno stanje; od sebe u sebi do sebe u Bogu.

Duša koja moli ulazi u ovu gornju sobu. Ona se postavlja u prisutnost Boga koji daje sebe i stupa u komunikaciju s Njim. Komunicirati znači imati nešto zajedničko i, zahvaljujući tom zajedničkom elementu, biti jedno. Dodirujemo se, govorimo, otvaramo se jedni drugima. Bez tog “nečega” ostajemo na distanci; ne “komuniciramo”. Bog je ljubav. U komunikaciju s Njim ulazimo kada volimo i u mjeri naše ljubavi. Duša koja voli i koju je Ljubav uvela u to prebivalište gdje Ljubav prebiva, može razgovarati s Njim. Bog se neće oduprijeti toj ljubavi koja Ga traži.